Oglas

Naslovna fotografija – Antenat, foto: Ana Opalić

Istaknuta sub reggae atrakcija Antenat, nakon što je proslavila svojih dvadeset godina postojanja na hrvatskoj glazbenoj sceni, 13. listopada vraća se na zagrebački teren nastupom u Vintage Industrial Baru.

Bend koji je već odavno prešao okvire undergrounda i na čije nastupe mnogobrojna publika godinama „hodočasti“, istaknuto mjesto na glazbenoj sceni stekao je jedinstvenim stilom skrojenim od različitih žanrova i utjecaja koje donosi svaki pojedini član. Punk-rock bubnjevi, reggae, ska i jazz improvizacije brass sekcije, psihodelične gitare, dub bass, atipične harmonizacije klavijatura, afro ritmovi udaraljki te moćan vokal podjednako uvjerljiv na hrvatskom i engleskom jeziku zajedno čine unikatan zvuk i neusporediv glazbeni doživljaj. Njegovanje reggae estetike nošene porukama pozitive, zajedništva i ravnopravnosti te borbom protiv nepravde neće izostati ni na novom izdanju za kojeg najavljuju da će ipak biti drugačije od prethodnih, a ususret novoj plesnoj katarzi, razmjenili smo nekoliko riječi s Bojanom i Nenadom.

Antenat @ Ferragosto JAM 2017., foto: Filip Bušić

Na pozornicu Vintage Industrial Bara vraćate se nakon izuzetnih nastupa na renomiranim hrvatskim festivalima kako biste, sad već tradicionalno, otvorili novu sezonu klupskih provoda u Zagrebu. Vaši koncerti prepoznati su kao katarzične epizode, kako za Antenat, tako i za „karavanu“ vjerne publike koja je uvijek znala izraziti zahvalnost za srčanost vaših nastupa. U listopadu ne očekujemo ništa manje od vas…

Posljednje svirke poslužile su kako bi se dodatno učvrstile glazbene veze između starih i novih članova Antenata. Kako Mak, Danijel i Frederic dišu unutar nove glazbene obitelji? Radi se o glazbenicima koji su jaki autori u svojim matičnim bendovima, a s obzirom da je pjesma “Danas ima sutra” označila početak jedne nove kreativne etape i najavila rad na novom materijalu, znatiželjni smo čuti kako su se njihovo iskustvo i kreativnost odrazili na novi zvuk Antenata.

Bojan: Eto, kako to već i bude u životu, taman kad smo se uštimali, usvirali i navikli jedni na druge, naš Danijel je otišao pronaći ljubav i sreću na Filipine. Mi mu želimo sve naj i da pronađe sve što mu treba. 🙂 Nas to nije zaustavilo, naravno, imamo novo pojačanje koje ćemo predstaviti baš u Vintageu. Što se tiče Maka i Freda, oni su itekako pridonjeli zvuku i idejama, radimo nove stvari, Mak gotovo na svaku probu donese neku novu ideju, Fred je neki dan isto došao sa novom pjesmom koju sad razrađujemo… A kao ljudi su se apsolutno uklopili u našu filozofiju, razmišljanje i, što je najvažnije, našu zajebanciju.

S najavom svog četvrtog studijskog izdanja najavili ste pomak u glazbenom izrazu. Iako ste vrlo oprezni u definiranju jednog takvog delikatnog procesa kakav je rad na novom materijalu, da li se polako nazire skica novog albuma?

Bojan: Nadamo se da ćemo u Vintageu predstaviti jednu novu pjesmu koju upravo završavamo. Kao i obično, malo smo si aranžmanski zakomplicirali život pa nismo sigurni da l’ ćemo ju stići navježbati do koncerta, nadamo se da hoćemo. Ali svakako se radi na novom materijalu, ideja ima kolko hoćeš, nakon Vintagea se isključivo koncentriramo na novi materijal. Zvuk je naš standardni. Definicije glazbenog pravca nema jer je dosta teško definirati ono što sviramo. To je miks, čušpajz, zbir svega i svačega. Bitno je da nam se svidi i da ima gruva. Mi to zovemo Subreggae, a vi možete zvati kako god želite 🙂

Jeste li skloni objavljivanju novog singla ususret nastupu u Vintage Industrial Baru?

Bojan: Na žalost to se neće desiti. Imali smo malu ljetnu pauzu, godišnji odmor, i nakon povrtka s mora nismo stigli završiti i snimiti novu pjesmu. Ali, kako sam rekao u prethodnom odgovoru, nadamo se da ćemo ju odsvirati na koncertu. Mislim da ćemo generalno pričekati sa izbacivanjem singl pjesama, već se planiramo koncentrirati na rad na novim stvarima, pa kad ih se skupi dovoljno idemo u studijo snimiti full album. Dugometražni. Standardni. Na tom formatu smo odrasli i taj format nas i dalje najviše privlači. „Danas ima sutra“ smo izbacili prije Tvornice i proslave 20. rođendana kako bismo ljudima (i sami sebi) pokazali da smo i dalje živi i da radimo nove stvari. Sad idemo na LP. Old skul 🙂

Antenat, foto: Ana Opalić

Glazba kao jedna od ljudskih univerzalija važna je odrednica identiteta. Nakon dvadeset godina vaše evolucije na nezavisnoj glazbenoj sceni, često vas se spominje kao jednu od najljepših zagrebačkih glazbenih priča. Koliko su članovi oblikovali Antenat tokom te dvije dekade, slušateljima je više-manje opipljivo, no zanima me koliko je Antenat oblikovao vas kao pojedince?

Bojan: Antenat nas je oblikovao u ljude koji danas jesmo. Naše prijateljstvo nas je definiralo kroz godine, mi smo utjecali jedni na druge, odrastali smo zajedno, imamo svoju „šprehu“ k’o i većina ekipa koje se duže druže. Glazba je bila ljepilo, sviranje je bila poveznica. Tko zna što bi od nas bilo da nismo osnovali bend u osmom razredu. Da li bi se i dalje družili, da li bismo bili isti ljudi koji smo danas? Potpuno isti sigurno ne bismo bili. Više od toga mi je teško reći. Nama je ta cijela priča tekla nevjerojatno prirodno i lagano. Tek kad staneš, okreneš se i skužiš da je prošlo 20 godine, skužiš da to stvarno već traje tol’ko dugo. Ne razmišljaš o vremenu po putu. Ne razmišljaš o tome „kol’ko već mi sviramo“. I onda odjednom netko kaže „e, ove godine nam je 20 godina benda pa ajmo napraviti neki koncert da to obilježimo“, i tad skužiš da dvije trećine života sviraš i družiš se s tim ljudima i da je to tvoja druga obitelj. U svakom slučaju, drago mi je da sam nagovorio Borisa da odemo na probu kod Danijela na Kustošiju, tamo negdje početkom ožujka 1997. godine. 🙂

Antenat je u pokušaju da izmakne onoj vječnoj klackalici žanrovskih definicija osmislio i svoj glazbeni jezik koji ste nazvali „subreggae“. Ako ostavimo po strani onaj stilski aspekt, kako se subreggae kao ideja odražava na svijet Antenata?

Bojan: Nadam se da neću razočarati tebe i svekoliko čitateljstvo vašeg portala, ali iza Subreggae-a nema neke posebno duboke ideje i poruke. To je jednostavno bila ideja da ono što sviramo nazovemo nekako jer su nam u najavama koncerata uvijek pisali nabrajalicu tipa: „reggae, ska, dub, rock, funky,…“. Pa smo si mi rekli „ajmo smislit neki naziv za ono kaj sviramo pa da ispod našeg imena piše samo to“. I Boris je smislio Subreggae. U to vrijeme smo par puta svirali sa bendom Paprika Korps i oni su imali spiku heavy reggae. Mislim da smo od njih ukrali tu ideju da stavimo neki svoj žanr. Možda sam krivo zapamtio. U svakom slučaju to je samo naziv. Ladica. Nebitno je u biti. Bitno je da sviramo nešto što nam se sviđa i što se, srećom, sviđa i još nekim drugim ljudima koji nam onda dođu na koncert i tamo se svi skupa dobro provedemo i odemo svi skupa doma sretni. Ideja je širenje pozitivne enrgije i zdrave svijesti. To bi svima trebala biti osnovna ideja bez obzira na naziv pokreta.

Činjenica jest da svaki kvalitetan autorski bend nastoji ne postavljati sebe u odnosu na svijet, ali svijet i okolina nas neupitno jednim dijelom oblikuju. Pozitivan Ritam, PDV Records, Dirty Old Label i pojedini festivali profilirali su se kao sigurne luke za underground scenu. Kakva je trenutna realnost jednog benda na nezavisnoj sceni?

Nenad: Pitura se umorio pa ću ja nastavit. Dost’ je bio temeljit pa nemam potrebu ništa nadodati. Samo mislim da je ‘sub reggae’ – stih u pjesmi Temapa, nastao prije nego što smo prvi put čuli Paprika Korpse.

Moram priznati da nisam do kraja shvatio uvod u ovo pitanje, ovaj dio koji kaže da bend nastoji ne postavljati sebe u odnosu na svijet, jer ako nas okolina oblikuje, a oblikuje nas, onda se svakako postavljamo u odnosu na tu okolinu. Nego na što drugo? Svaka umjetnost, svako stvaralaštvo proizlazi iz nekog konteksta u kojem se umjetnik, umjetnica, bend nalazi. Mislim da je situacija u oba smjera uzročno posljedična. Dosta filozofije, pitanje 🙂

Najvećim dijelom realnost benda je onakva kakvu si ju bend sam napravi. Tu je ja mislim ipak suština. Doći do publike lakše je no ikada. No isto tako teže je no ikada održati se. Radi količine i dostupnosti sadržaja. Generalno mislim da je to ipak pozitivna stvar i da se na kraju ipak održe kvalitetni projekti, ukoliko ljudi imaju dovoljno snage i upornosti gurati priču.

Mislim da se događaju dvije bitne stvari na sceni. Jedna je svakako festivali koje si spomenula. Hrpa je iznimno dobrih festivala, od kojih su mnogi orjentirani isključivo ili pretežito na regionalne izvođače. Evo mi smo ovo ljeto prvi puta zasvirali na Taboru i na Ferragostu i stvarno sve riječi pohvale za organizatore. Vrh. Ljudi rade pametno i svake godine čine svoje festivale sve boljima. No, festivali su ljeto. Ostatak godine je na razini cijele zemlje dosta mrtav. Ima primjera koji zasvijetle, ali i dalje centralizacija radi svoje. Čini mi se da se prije 10, 15 godina puno više sviralo po cijeloj Hrvatskoj. Scena i dalje počiva na entuzijastima koji nakon nekoliko godina jednostavno izgore i ne dobe svoje nasljednike.

Čak kada bi i postojao zadovoljavajući broj produkcijski elementarnih klubova, Hrvatska je mala scena. I dalje mislim da ima puno prostora na klupskoj razini povezati se sa regijom. Puno mostova je stvoreno, ali vjerujem i nadam se da će ih biti još više. Druga stvar koja se u zadnjh par godina konačno pojavila jesu booking agencije, agenti, agentice koji rade s bendovima sa nezavisne scene. Do prije par godina samo su veliki igrači to imali. Mislim da ta karika uvelike poboljšava tehničke i finacijske uvjete za bendove i da cijela scena na kvalitativnoj razini profitira od toga.

Više je nego jasno da medijsko prisustvo, odnosno odsustvo danas ne definira bend kao kvalitetan ili uspješan. Jedan oblik pobjede nad sistemom jest taj miran i neopterećen hod Antenata na njegovom glazbenom putovanju. Pretpostavljam da je onaj iskonski poriv za istraživanjem glazbe koji proizlazi iz te neopterećenosti dao ovaj dodatni poticaj da nastavite istim ritmom koračati dalje?

Nenad: Nismo taj neopterećeni put odabrali da bi se borili protiv sistema. Budimo realni, ima ipak tu i dosta konformizma. Odabrali smo ga i zato što nam paše. Mislim da je naša najveća borba protiv sistema publika koju čine divni, veseli, otvoreni, progresivni i borbeni ljudi.

Ovaj val na kojem smo opet iznova i sa dvadeset godina zaplovili posljedica je svijesti o tome da imamo još što za reći, da ima još ulica u koje bi voljeli zaći i još puno pravaca u kojima se možemo mijenjati i stvarati novu, prije svega nama zanimljivu glazbu.

(Emanuela Tomino/Mixer.hr)

Ček dis aut