„Ciganin, ali najljepši“ u HNK-u Zagreb – gornjemeđimurski crnovalni film 21. stoljeća

Oglas
Fotografije: HNK

Piše: Janko Heidl

Miris piljevine i svježe obrađenog drveta (osjetan barem u redovima bližima pozornici), omaglica, svjetlo propušteno kroz mrežicu… Gaknut će guske – prave, žive – zamirisat će, ako već neće i zacvrčati ćevapi s roštilja, prsnut će voda…  Neprestani kovitlac događaja, ljudi, međuodnosa u zadimljenoj, živoj vrevi u kojoj možda nije baš sve u svakom trenutku svakomu najjasnije, no koja, u sprezi s gorespomenutim fizičkim čestima intenzivno predočava nezaustavljivo kuljanje života, neurednog, nesređenog, nesigurno organiziranog, ali punog posirove, zemljane, blatne, prašnjave strasti, uglavnom mukotrpnog, ali živog života po cijenu smrti.

Izgrađen na predlošku istoimenog, nagrađivanog, a i rado čitanog romana Kristiana Novaka iz 2016. (stotinjak primjeraka knjige u Knjižnicama Grada Zagreba neprestano je posuđeno – riječ je, dakle, o književnom hitu, uspješnici), „Ciganin, ali najljepši“, u dramatizaciji Ivora Martinića i režiji Ivice Buljana, u zagrebačkom HNK-u praizveden 30. prosinca 2017., nadahuto je poetski stiliziran komad čiji se tvorci vješto služe izražajnim arsenalom medija kako bi se kroz priču o zabranjenoj, odnosno barem nepoželjnoj ljubavi između sredovječne, ili žene u najboljim godinama, u svakom slučaju već poiskusne i donekle iznurene Hrvatice Milene i mlađahnog Roma Sandija, stanovnika Gornjeg Međimurja, pozabavili predstavljanjem karaktera i koprcanja malih ljudi, nemoćnika smještenih pri društvenom dnu, na repu hranidbenog lanca, u nejasnim i nestalnim okvirima vladajućih pravila. Kroz pojedinačno o općem.

Iako je cjelina daleko od proste jednostavnosti – glavna pripovjedna struja (Milena i Sandi) izmjenjuje se s dva snažna rukavca (policijska istraga dvostrukog ubojstva i kalvarija Iranskog izbjeglice), često u vremenskom diskontinuitetu, čemu su dodani i drugi akronološki umeci i epizode; Milenina hiža u Sabolščaku, sklepana straćara čija „obnova dobro napreduje“, jedini je scenografski objekt, koji istovremeno predstavlja i sva ostala prizorišta, uključujući i šumu, i policijski ured, i grčku plantažu jagoda, i iranski Mosul…; realistične prepreke nemogućem pojavljivanju likova zanemarene su – te je gledatelj višestruko angažiran da dograđuje i povezuje, sve teče glatko i dovoljno jasno, taman toliko nezaglađeno da uvjerljivo dočara dojam neukrotive i nedokučive premreženosti sudbine i slučaja, istodobne posvemašnje ogoljenosti i začudne raskoši živovanja, bijede i bogatstva vazda nepredvidljivog bivstvovanja.

Predano i uneseno, budno pazeći da izbjegne svaki prazan hod ili nepotrebno čekanje sljedećega, Buljan u trosatnoj dvočinki neprekidno održava pregnantan intenzitet, uspijevajući, bez pada dinamike, donijeti i dirljive tihe prizore i utisnuti svojevrsna odmorišta, ugođena u drukčijem, ali komplementarnom tonu.

Mnoštvo (možda i premnoštvo) od četrdesetak likova utjelovljeno je besprijekorno, a upadanju u klopku nabrajanja glumačkih postignuća u kojem bi neki neopravdano ostali nespomenuti, pokušat ćemo ovom zgodom doskočiti ograničavanjem pismene pohvale dvoma glavnima – snažno prezentnoj Nini Violić koja zdušno spaja čvrstu i ranjivu Milenu te Filipu Vidoviću koji joj, u drugom ključu, uvjerljivo parira šarmantno opuštenom sigurnošću koja ostavlja dojam glume bez glume.

Već je negdje primijećeno kako Buljan razmišlja filmski, a tako se učinilo i gorepotpisanome, pri čemu ga je ovaj „Ciganin, ali najljepši“, ne tek tematski, nego i po izvedbenoj zbijenosti, pozitivno asocirao na neku moguću, odgovarajuće osuvremenjenu međimursku inačicu crnovalskog filma čijim se protagonistima 21. stoljeća oči mažu parolama političke korektnosti (Romi i neromi), dok korumpirani predstavnici vlasti aktivno sudjeluju u, primjerice, unosnom krijumčarenju izbjeglica.

 

Ček dis aut