‘Daj mi kino 2’ – poziv na akciju za očuvanje zagrebačkog kina Tuškanac

Oglas

Prijeti li zagrebačkom kinu Tuškanac zatvaranje? Hrvatski filmski savez organizira akciju za očuvanje za zaštitu zgrade Tuškanac kao vrhunskog kulturnog dobra i filmskog prostora, te za očuvanje statusa kina kao temeljne kinotečne dvorane u gradu Zagrebu koja počinje tiskovnom konferencijom u velikoj dvorani kina Tuškanac, u četvrtak 13. travnja u 11 sati.

Prenosimo u cijelosti pismo zaposlenika Hrvatskog filmskog saveza s cjelovitim informacijama o događajima koji su prethodili akciji „Daj mi kino -2“.

Prije nepunih trinaest godina, točnije 16. listopada 2004, gradonačelnik Zagreba Milan Bandić otvorio je kino Tuškanac pred gledalištem dupkom ispunjenim filmašima i kulturnjacima svih generacija i svečano ga predao na zajedničko upravljanje Hrvatskom filmskom savezu i Zagreb filmu. Bila je to prva kruna višegodišnjih napora uglednih filmskih djelatnika, okupljenih oko ideje o osnivanju gradskog Filmskog centra, da se nadoknadi gubitak kinotečnog programa koji se do kraja 1980-ih svakodnevno  prikazivao u kultnoj Kinoteci u Kordunskoj 12, a tijekom 1990-ih nikako ili samo sporadično. Zbog ratnog prekida dotoka filmova iz glavne riznice – Jugoslavenske kinoteke, Kinoteka se tijekom ratnih godina preorijentirala na nezavisni i art-film, a tako je bilo sve do jeseni 2001, kada je HFS, kao gostujući organizator, ondje krenuo s prikazivanjem programa filmske klasike dvaput tjedno. Nakon konačnog zatvaranja dvorane i povrata zgrade vlasnici – Crkvi Sv. Blaža, te jednogodišnje kampanje da se metropoli s potpuno devastiranom kinomrežom osigura jak filmski centar, HFS se uz podršku filmske zajednice izborio za revitalizaciju kina Tuškanac kao buduće kinotečne dvorane.

Zagreb film uskoro se odrekao prikazivačke djelatnosti i prepustio vođenje kina  HFS-u, koji je tijekom trinaest godina podstanarstva ugovorenog s Gradom – vlastitim sredstvima i znanjem (jer je od Grada dobivao samo potporu za program), uspio prema svim kinotečnim i suvremenim tehnološkim standardima obnoviti posve opustošeno veliko kino, u međuvremenu lišeno galerije koju je stariji “podstanar” divljački pregradio i pretvorio u komercijalni ugostiteljski prostor. Mala dvorana u prizemlju zgrade osposobljena je, opremljena i uređena za održavanje promocija, predavanja i radionica. Građevinski je uređen i namješten reprezentativan uredski prostor, koji svakodnevno posjećuju filmski djelatnici, suradnici iz drugih ustanova, studenti zagrebačkog sveučilišta, istraživači filmske baštine iz zemlje i svijeta u potrazi za novim filmskim štivom ili arhivskim filmovima u fundusu HFS-a. No ono najvažnije dogodilo se u samom − kinu, na čije su se platno vratili – Antonioni i Bresson, Carné i De Sica, Ejzenštejn i Ford, Godard i Hitchcock, Ivens i Jancsó, Kurosawa i Lang, Murnau i Nemec, Olmi i Pasolini, Renoir i Sirk, Tati i Ulmer, Visconti i Zinemmann…. te niz drugih filmskih klasika kao i novih imena filmske umjetnosti.

Nostalgija za vremenom filmofilije, žeđ za pravim kinom, za klasicima i art-filmom bila je tolika da je kino Tuškanac postalo novo mjesto hodočašćenja. Tih trinaest godina filmski programi odgojili su nekoliko generacija srednjoškolaca i studenata te vratili u kino srednju i stariju generaciju gledatelja, kojoj je odbojna ideja kina u trgovačkim centrima. Kino je udomilo niz filmskih festivala, a čak se i brončani Charlie, uz blagoslov svojega tvorca – kipara Ratka Petrića, preselio s izvorne lokacije u dvorištu nekadašnje Kinoteke – na tratinu ispred Tuškanca, kako bi se i time obilježio novi hram filmske klasike.

Imajući pred sobom širu viziju i strategiju obnove mahom privatizirane i gotovo zatrte kinomreže u gradu, dvije godine poslije, u rujnu 2006, HFS je zajedno sa Propeler filmom i Zagreb film festivalom pokrenuo akciju “Daj mi kino”, kojom je za film sačuvano i kino Europa namijenjeno festivalskim i premijernim programima domaćeg i art-filma. A tadašnji i današnji gradonačelnik s pozornice kina zahvaljivao se filmašima što su svojim pritiskom iznudili gradsku odluku da se kino otkupi od tadašnjih vlasnika i u njemu zadrže filmski programi!!!

TRINAEST GODINA POSLIJE

Dok su se filmofili tijekom ožujka 2017. gurali da nekako uđu na tuškanačke projekcije filmova Andreja Tarkovskog − još jednog neporecivog filmskog velikana, voditelji Tuškanca pokušali su riješiti jednadžbu čije su elemente pred njih postavili sukcesivni enigmatični potezi  gradskih otaca:

  1. Umanjena dotacija za programe u kinu Tuškanac u 2017. godini, koja se od 2008. do danas doslovce prepolovila, iako se njome, uz program, pokriva i jednogodišnji hladni pogon (režije, plaće zaposlenika i održavanje zgrade…).
  1. Pismo iz uprave Grada kojom se najavljuje preispitivanje daljnjeg “stanarskog prava” HFS-a na adresi Tuškanac 1, s obzirom da kinom upravlja savez udruga, a ne gradska ustanova, što postaje problem jer udruga nema sredstava za održavanje kina, a Grad, ne može održavati i popravljati zgradu dokle god udruga (k tome i nacionalnog predznaka) stoluje u gradskom prostoru!
  1. Vijest da Grad pregovara sa Crkvom o preuzimanju dvorane Kinoteke u Kordunskoj, upravljanje kojom će biti povjereno Centru za kulturu i film August Cesarec.
  1. Povezane vijesti o tome kako se gradskim sredstvima obnavlja potpuno zapuštena dvorana Kinoteke, koja nije gradsko vlasništvo, te će Grad u njezinu revitalizaciju investirati i dodatnih 12.000,00 kuna mjesečnog najma, da bi građani grada Zagreba ponovno mogli gledati Kurosawu i Hitchcocka!?

Zbrajajući sve elemente, a imajući oko sebe razjapljene pukotine koje je prije više godina prouzročilo bušenje podzemne garaže, a iznad sebe rupetinu veličine 2×2 m, koju je prije šesnaest mjeseci u zgradi zaštićenoj kao spomeničko dobro probušio nemarni podstanar-ugostitelj povlačeći gajbe s pivom po oronulom tavanu (a da obavještene gradske službe nisu poduzele baš ništa na sanaciji oštećenja) − voditelji Tuškanca, štoviše – obnovitelji kino-života u gradu Zagrebu, s pravom se pitaju čemu vodi taj koloplet okolnosti – gašenju kinoprograma u Tuškancu (novom rundom financijske stege u sljedećoj godini), useljavanju neke druge organizacije/institucije u zgradu ili  prenamjeni prostora u luksuzan hotel na atraktivnoj lokaciji?

 Je li moguće da Grad smije i može ulagati golema sredstva u tuđi prostor, a ne smije, ne može ili ne želi u vlastiti?

Je li moguće da gradska uprava uopće ne prati što se, kako se i kada događa u dvorani Tuškanac, što se svakodnevno objavljuje na matičnim stranicama kina, pa još nije shvatila da Zagreb već ima i kinotečni program i kinotečnu dvoranu?

Nije li ponovno otvorena Kinoteka unaprijed smišljena zamjena za Tuškanac, koji se planira ugasiti?

Na koncu dolazi pitanje svih pitanja: Ako Grad nema nikakve zakulisne namjere s kinom Tuškanac te želi zadržati status quo, postoji li ikakva dugoročna kulturna strategija kojom bi bili određeni i nezaobilazni punktovi gradskog kinematografskog života te model njihova funkcioniranja i financiranja.  

Odgovore na ta pitanja pokušali smo doznati putem sastanka s mjerodavnima iz Gradskog uredu za obrazovanje, kulturu i šport, zakazanog za ponedjeljak, 10. travnja 2017., no taj je pokušaj bio bezuspješan, s obzirom na izostanak nadležnih osoba koje donose odluke i/ili skrbe o kulturnoj strategiji grada.

Zbog svega toga Hrvatskom filmskom savezu, koji želi nastaviti raditi davno započeti posao, osigurati bolje i ravnopravnije prostorne i financijske uvjete te transparentniju kulturnu politku, te prije svega – razvijati publiku i ljubav prema filmu,  ne preostaje ništa drugo nego postaviti sva ta pitanja javno i dignuti svoj glas.

Akcija “DAJ MI KINO – 2” započinje tiskovnom konferencijom u velikoj dvorani kina Tuškanac, u četvrtak 13. travnja u 11 sati. Sve vjerne posjetitlje kina, ljubitelje filma i filmske djelatnike, pozivamo da nam se pridruže u borbi za zaštitu zgrade Tuškanac kao vrhunskog kulturnog dobra i filmskog prostora, te za očuvanje statusa kina kao temeljne kinotečne dvorane u gradu Zagrebu.

Zaposlenici Hrvatskog filmskog saveza

Ček dis aut