Dale Watson i The Lone Stars u zagrebačkom Remetincu – briljantni od prve sekunde

Oglas
Foto: Damir Torma

Piše: Janko Heidl

Tko je bio na nekom od prethodna tri zagrebačka nastupa Dalea Watsona (ili, vjerojatno,  na bilo kojem drugom), mogao je pouzdano pretpostaviti što ga očekuje u Remetincu, odnosno u Centru za kulturu Novi Zagreb, prošle subote, 11. veljače 2017. Najoptimističnija očekivanja nisu bila iznevjerena – Dale Watson i njegov prateće-suradnički trojac The Lone Stars, s kojim je u CZKNZ/Remetincu svirao i za posljednjeg gostovanja u Zagrebu, 16. veljače 2013. – bio je sjajan od prve sekunde, na kvalitativnih deset od deset od prvog takta, odmah na zadivljujućoj visini s koje nisu silazili puna dva sata podijeljena na devedesetak minuta više-manje predviđenog programa i tridesetak minuta bisa koji ne bje, kako je u većine već dugo i uglavnom uobičajeno, automatski formalni povratak na pozornicu nekoliko desetaka sekundi po odlasku s nje, nego je prije završnog dodatka uistinu prošlo određeno vrijeme za kojeg je publika orno dozivala teksaško društvo da zasvira još malo.

Foto: Damir Torma

Savršeno usvirana momčad – gitarist i pjevač Watson, svirač pedal steel gitare Don Pawlak, kontrabasist Chris Creps i bubnjar Mike Bernal – koja se, po svemu sudeći, i na pozornici i izvan nje osjeća ugodno i opušteno u zajedničkom društvu te u takvom okruženju s lakoćom, bez pritiska i opterećenja daju najbolje od sebe, koncert je, možda prigodno, otpočela oduljom inačicom Watsonove „Truck Stop in La Grange“ u kojoj se dobro čuje i hrvatska riječ kolači (kolache), a koja je glatkim, a opet začudnim i razgaljujućim izmjenama ugođaja, ritma, pa i stila na kakvom drugom koncertu mogla biti apsolutni vrhunac priredbe. Ovdje je, međutim, takvih vrhunaca bilo gotovo onoliko koliko i pjesama na repertoaru. Bilo vlastite, bilo komade iz opće baštine country glazbe, bilo one koje su sami prethodno stavili na popis izvedbi tog koncerta, bilo one koje su iznebuha zasvirali po narudžbi koga iz publike – a narudžbe primaju spremno i nema, izgleda, tog country broja koji ne znaju odlično odsvirati istog trena – Watsonovo društvo iznosi očaravajućom predanošću, s dubokim razumijevanjem i ljubavlju, svirački besprijekorno u svakom pogledu, a opet svježe i proživljeno kao da su pjesmu čuli jučer i sad je, zaneseno nadahnuti, izvode prvi put. U njihovoj interpretaciji svaka pjesma diše, giba se, živi, obgrljuje krasotama koje sadrži, a Lone Starsi ih na vidjelo (na čulo) iznose posve prirodnom intuicijom. Kako i jest red, u tome prednjači čelnik društva, sam Watson, koji uživljenost u svaku notu, riječ, misao i osjećaj, osim sviranjem i pjevanjem dočarava i izvanredno privlačnim i uvjerljivim govorom tijela i izražajnošću lica. Nazočnik u publici bi gotovo mogao povjerovati da Dale, sad na, baš njemu, u povjerenju, pjeva o svojim najdubljim čuvstvima.

Foto: Damir Torma

Nije riječ o sentiš jadanju. Watson i družina zrače srdačnošću i prijateljskim humorom, a većina najava i obraćanja publici vickasto je intonirana. Ta duhovitost se – među inim i šaljivi lažni jingl za Karlovačko pivo – međutim, nimalo se ne kosi sa sadržajnošću i dojmljivošću glazbene komunikacije.

Foto: Damir Torma

S činjenicom da je sjajan svirač pedal steel gitare Don Pawlak podrijetlom iz hrvatskog Bosiljeva upoznati smo otprije – ovom su zgodom nazočni pozvani u Pawlakovu kuću u Austinu, u Teksasu, „na sarmu za sve“ – a hrvatska je veza sad osnažena i gostovanjem pjevačice Celine Lee Mrazovich čiji je pradjed (?) bio „hrvatski političar Mrazovich“ (Matija?) i kojoj je baš 11. ožujka rođendan. S njom je, uz ostalo, dobrim dijelom u hrvatskom prepjevu, Watson izveo i „Blue Eyes Crying in the Rain/Suze liju plave oči“. Pohvalio je Dale i ljepotu hrvatskih djevojaka, pristao izgled hrvatskih muškaraca, a nije mu, je li, mrska ni šljivovica, koju je povremeno naginjao izravno iz litrene staklenke bez etikete.

Foto: Damir Torma

Valja svakako pohvaliti organizatore koncerta (Crountry, Zagreb) kojima najvjerojatnije treba dobrim dijelom zahvaliti i na izvrsnom zvuku (Didi Sound), punom, zaokruženom, čistom, kakav malo kad, ako ikad, imamo prilike čuti u standardnim, čuvenijim i razglašenijim zagrebačkim (pop-rock) prostorima koji unatoč „koncertnoj specijalizaciji“ začudno malo drže do dobrog zvuka, nedvojbeno važne sastavnice svakog koncertnog nastupa.

P.S. Neka mi bude oprošteno, nastupu predgrupe Swampsteppers nisam nazočio, no Watsonova javna pohvala njihovom muziciranju zacijelo govori o njihovim dometima.

Oglas