‘Duh iz boce’

Oglas

metessiU subotu 28.studenog u Default cafeu u Sisku nastupio je Renato Metessi sa svojim bandom Mondo Bongo. Na najavnim plakatima stajalo je osim Metessijevog i imena Mondo Bonga i ime grupe Zvijezde, čiju su jezgru uz Metessija prije više od 25 godina činili i danas aktivni glazbenici iz Siska. Ta je činjenica privukla dodatni broj obožavatelja ili barem znanaca banda, koji međutim nisu došli na svoje. Zvijezde su na koncertu naime bile prisutne samo kroz nastup Metessija i basista Željka Đeverlije, članova tadašnje udarne postave Zvijezda, a današnje Mondo Bonga. Ostali su članovi izgleda nestali negdje u sisačkim glazbenim bespućima.

Mondo Bongo je koncertno promovirao svježe izdani nosač zvuka „Duh iz boce“, svojevrsni hommage zagrebačkoj rock i inoj (Arsen Dedić !) glazbenoj sceni koji je izdao Dallas Records u produkciji Žana Jakopača. Scena je to na kojoj Metessi uporno traje već tridesetak godina, ne mijenjajući početni stav autentičnog rockera koji se ne priklanja matici ili onom-što-bi-bilo-pametno-snimiti filozofiji, često ili u pravilu i na svoju štetu, naizgled ne brinući previše zbog toga.

Metessi je naravno glavni skladateljski i izvođački adut banda. Voljeli njegovu glazbu i nastup ili ne, čovjeku se mora priznati da na sceni uvijek pošteno daje sve što može, a ponekad i više od toga. Ponekad se, u sretnim trenucima, ta energija prenosila i na sve ostale članove grupa koje su ga pratile svih ovih godina, a ponekad pak ne. Večeras se u Default cafeu uglavnom događalo ovo prvo. Mondo Bongo nastupio je u četveročlanoj postavi s dvije gitare, basom i bubnjevima, što znači u odnosu na „Duha iz boce“ okrnjen za klavijature i dodatnu gitaru. Zbog toga je zvuk bio ogoljen i sveden na osnovne riffove na čijoj je podlozi Metessi upečatljivim vokalom pokušavao „ufurati“ publiku u svoj film.

Taj je koncept u nekoliko slučajeva dao izvrsne rezultate: nikad na primjer nisam čuo bolju verziju „Narodne“, očišćene od ne-rockerskih primjesa i otprašene snagom sličnom onoj Lou Reeda s albuma New York. I inače, čvrsta baza Đeverlija Rakčević čitavo je vrijeme funkcionirala vrlo efikasno i pouzdano. S druge strane, i više nego jednom osjetilo se da nedostaju glazbene boje koje bi popunile praznine koje su se iza Metessijevog vokala pojavljivale. Drugim riječima, nitko nije odigrao ulogu „zadnjeg veznog“ koju je u Zvijezdama tako maestralno popunjavao Žan Kužnar, svojim gitarističkim sitnim vezom i sjajnim pratećim vokalima.

Uz to, stvarno je pomalo čudno slušati Renata kako izvodi skladbe Azre. Puno njih se hvata tog recepta posljednjih godina i svima im je zajednička samo uzaludnost takvog pokušaja. Metessi se očito latio tog zadatka s punim srcem i bez tezgaroških primisli, ali Štulićeva interpretacija vlastitih stvari – kao uostalom i Metessijeva svojih – je nekoliko kopalja iznad epigona.

Koncepciju na stranu, Mondo Bongo su odsvirali pošten koncert. Nisu se štedjeli, a ono što im još nedostaje doći će kroz veći broj nastupa. Jer, kako je nedavno u jednom interviewu rekao čuveni jazz bubnjar Billy Cobham, band postaje pravi band tek kad odsvira zajedno toliko koncerata koliko je dana u godini. Kad odsviraš 5-6 koncerata, to ti tek možda može dati ideju što zajedno možete učiniti i u kojem bi se smjeru mogli razvijati. Mondo Bongo je očito na toj točci.

napisao: Dinko Prpić



Ček dis aut