Oglas

Autor: Janko Heidl

Uoči koncerta u zagrebačkoj Tvornici 16. studenoga, na kojem će biti predstavljen njegov novi album “Muzika o nogometu, jazzu i palačinkama” (Croatia Records), pročavrljasmo poneku s reperom, šansonijerom, džezistom, polkistom i popistom Mikijem Solusom.

Jeste li razmišljali o tome da napravite koncert samo za djecu?

Miki Solus: Jesam, ali htio bih skupiti još „dječjeg“ materijala, tj. sudjelovati kao pjesmotvorac u još nekoliko predstava kako bih imao dovoljno hitova za klince. Sigurno ću jednoga dana izvesti koncert samo za djecu, i to stajaći. Zamišljam klub s 300 klinaca koji čagaju k’o ludi i pjevaju svaki refren. To bi bio najbolji koncert svih vremena.

Kako objašnjavate činjenicu da vas neki naprosto ne mogu smisliti?

Miki Solus: Vjerojatno zato što sam konstantno u nekom falšnom polutonu dok pjevam, što je zapravo moj trademark. Mene slušaju ljudi koji cijene dobar i originalan tekst, a ne pjevanje. Ovi koji me ne mogu podnijeti nemaju smisla za humor i slušaju neki generični rock ili neku vrlo emotivnu glazbu. To su samo moje pretpostavke.

Jeste li prije razmišljali o opciji da budete klasičan reper, s obzirom na gore spomenute pjevačke (ne)sposobnosti?

Miki Solus: Iskreno, jesam! Međutim, uvijek sam htio napraviti nešto novo, nešto hibridno, a ne baviti se onim što bi mi možda najbolje odgovaralo s obzirom na moje (ne)sposobnosti. Uvijek radije poslušam neki rep nego neki rock ili pop, jer rep je glazbeni žanr u kojem je tekst najviše na cijeni.

Odnedavno u sastavu nema cajonista Tačka koji je otišao u Berlin. Kako se Tačko snašao u Berlinu i kako se vi snalazite bez njega?

Pa njemu je super. Svira etno na cajonu, uživa u berlinskom noćnom životu i uči programirati. Ponovno je počeo jesti meso i dobio na kilaži. Nije bilo lako nakon par godina s cajonom priviknuti se na bubanj u bendu. Osim što je super svirač, Tale je i super lik pa je taj gubitak možda bio i teži nego ovaj svirački. Ali, bože moj, život ide dalje. S Karlom na bubnjevima smo dobro kliknuli, a tu je i Brane na saksu, pa sve to sada djeluje muzički jako pozitivno, a i dobra smo ekipa.

Zašto ‘pravi’ bend? Ne gubi li se time dobar dio čara koji je donosla trio-formacija?

Postoji ta fama da je trio formacija najbolja, ali meni je najbolja ona u kojoj svaki svirač ima svrhu, prostor za sebe i odlično se preklapa s drugim instrumentima u bendu. Najgore je kad gledaš grupu s puno glazbenika, a polovicu ih ne čuješ. I onda misliš da ih ne čuješ zbog lošeg tonca, ali ih često ne čuješ jer aranžerski guše jedan drugoga. Ja sam mogao nastaviti s opskurnom cajon-klavir- bas formacijom da smo nas trojica virtuozi. Međutim, mi nismo virtuozi i teško bismo uspjeli napraviti neki novi stilski iskorak. To sam pokušao razbiti s harmonikom jer nisam znao kako dalje s klavirom. Uspjeh nije bio osobit.

Tačkov odlazak u Berlin nekako se poklopio s trenutkom u kojem nismo znali kuda bi, kako i u kojem smjeru dalje, a da se ne ponavljamo. Koliko god je bubanj klasičniji instrument od cajona, za mene i Franu je nov, i time zanimljiviji i inspirativniji te se opet osjećamo kao na početku, prije par godina. Stoga mislim da će nam promjena formacije dati novi kreativni zamah.

Ulaznice za Mikijev koncert u Tvornici kulture 16. studenog imate priliku osvojiti u još jednom Mixerovom krugu darivanja na sljedećoj poveznici.

Ček dis aut