Poštenje kod zagrebačke jazz publike uvijek prolazi

Oglas

U subotu, 14. studenog na N.O. jazz festivalu u SC/Teatru&TD nastupio je Pyramid Trio iz New Yorka i Kazutoki Umezu band iz Japana.

Iako je formalni vođa Pyramid Trija Roy Campbell, sigurno najveće ime u njemu je jedan od  ne samo vodećih kontrabasista današnjeg jazza, nego i vrlo plodan kompozitor, bandleader  aranžer i pjesnik William Parker. Postava truba, bas i bubnjevi poprilično je neobična i unekoliko je podsjetila na sastav Dona Cherryja iz 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Sličnost tu nije prestala. Campbellov topao zvuk trube, flugelhorna i džepne trube i pristup fraziranju i improvizaciji zaista podsjećaju na Cherryja, ali više u emotivnom pristupu nego u samoj tehničkoj izvedbi sola, gdje je njegov ton ipak čvršći i raspjevaniji od karakteristično fragilnog Cherryjevog.

Glazba koju trio izvodi obično se svrstava u slobodnu improvizaciju, odnosno još popularniji naziv free jazz. Općenito, to je točno, ali za mene je najbolji trenutak koncerta bila izvedba Campbellove teme O.P.M. (Other People’s Money), gdje fenomenalni Parker drži tako elementaran, a istovremeno elastičan groove da Campbellova, a i Wimberlyjeva sola na toj podlozi jednostavno prirodno „klize“, a publika ne može a da ne tapka nogama.

Šteta što ta publika nije mogla čuti još jednog velikana: Hamida Drakea, regularnog člana Pyramid trija kojeg je ovom prilikom zamijenio Michael Wimberly, koji je prije tri godine nastupio na istom mjestu u triju Charlesa Gaylea i ostavio dobar utisak. I ovog puta nije razočarao, a ako u sofisticiranosti i feelingu ponešto i zaostaje za velikim Hamidom, to nadoknađuje vrlo dobrom komunikacijom s ostalom dvojicom. A upravo ta je komunikacija ključna sastavnica grupe: glazba im je nepredvidljiva, ali istovremeno ne gubi na energiji i kompaktnosti  zbog visokog stupnja komunikacije između izvođača.

kazutoki_umezu_01_forli2008Slijedeći je gost NO jazz festivala ove subotnje večeri bio „newyorški Japanac“ saksofonist Kazutoki Umezu, u čijem su eksplozivnom jazz rock kvartetu s nazivom KIKI band nastupili i gitarist Kido Natsuki, električni basist Takeharu Hayakawa i jedini Amerikanac: bubnjar Joe Trump. KIKI band je formiran 1999. godine za afričku turneju u vrijeme kad Umezu nije imao vlastiti band u Japanu i požnjeo je takav uspjeh da su ostali zajedno do danas, s jedinom izmjenom na mjestu bubnjara, gdje je član originalne postave bio Niida Kozo.

Umezu i ekipa otprašili su odličan set starog dobrog jazz-rocka. Ovo starog dobrog nikako ne bi trebalo shvatiti kao nostalgično lamentiranje ili oduševljenje idiomom kao takvim. Jednostavno, izvrsni muzičari  nisu komplicirali i vadili treći korijen iz π, nego su angažirano i pošteno odsvirali ono što najbolje znaju: na eksplozivna sola minijaturnog Kazutokija logično su se nadovezivala ona fusion orijentiranog Natsukija, koja nikad nisu prelazila u iscrpljujući ekshibicionizam. Hayakawa i Trump su pritom bili pouzdana i često ritmički razigrana podloga.

I ovog se puta pokazalo da poštenje kod zagrebačke jazz publike uvijek prolazi. Njene su reakcije večeras bile primjereno euforične, i na slobodnu improvizaciju piramidaša, i na discipliniranu mitraljesku paljbu (uglavnom) japanskog jazz rock kvarteta.

napisao: Dinko Prpić


Ček dis aut