Oglas

Splitski bend Špurijus, u još jednom pokušaju povratka na domaću glazbenu scenu, predstavio je krajem ljeta 2017. novi singl prigodnog naslova “Apartmani”. Tokom dvadeset godina postojanja, bend je svojim dvominutnim punk pričicama socijalno-ljubavne tematike s jakim dalmatinskim pečatom postao jedno od zaštitnih lica lokalne underground scene. Uslijed nemogućnosti objavljivanja službenog izdanja i nedovoljno izraženih ambicija tokom godina dolazilo je do promjena u postavi benda, a ove godine bend je napokon odlučio napraviti željeni iskorak u karijeri. Što možemo očekivati od splitskih punkera, otkrili smo u današnjem intervjuu.

Osnovani ste prije točno dvadeset godina i iza sebe brojite dva demo albuma, a ovo ljeto ste otkrili želju da napokon objavite službeno studijsko izdanje. Kako napredujete po tom pitanju? Uzeli ste veliki zamah i odjednom opet zatišje.

Nastalo je malo zatišje iz razloga što jesenas nismo imali nijednu svirku pa se nije čulo za nas, a rad na albumu je malo usporio zbog drugih obaveza našeg producenta. Ostalo je snimiti nešto sitno vokala i poneki riff, nakon čega slijedi miksanje i mastering. Tako da se ovog puta nećemo razbacivati najavama o datumu izlaska albuma. Nadamo se da će izaći što prije jer smo i sami nestrpljivi, a imamo još pjesama na lageru, bilo bi lijepo očistiti teren za nove radne pobjede.

Što nam zapravo vaše prvo izdanje donosi?

Bit će to jedan korpulentan naramak novih stvari, uglavnom nastalih u zadnje dvije godine i ponekim starim tekstom kojeg smo pronašli u starim bilježnicama i editirali da se prilagodi ovom stoljeću. Neke od tih pjesama već smo svirali po koncertima, ali većinu ipak još nitko nije čuo.

Da li će izraz i dalje biti britki punk s jakim dalmatinskim pečatom? Definirajte nam što zapravo Špurijus nosi kao zaštitni znak i što zanimljivo donosi na glazbenu scenu?

Ako nove radove uspoređujemo sa starima, mogli bismo mirne duše zaključiti da smo i dalje ostali u klasičnom punk rock điru. Usudili bismo se reći da su nove pjesme za nijansu žešće od starih. Što se tiče dalmatinskog pečata, on je ipak nešto slabiji nego dosad, tekstovi su više univerzalnog karaktera, iako ima sasvim dovoljno lokalne tematike da umirimo one koji se plaše da ćemo izgubiti naš mediteranski timbar. Nema te sile koja će istjerati Split iz nas. Uostalom, “Apartmane” bi teško mogli napisati bendovi iz unutrašnjosti.

Naš zaštitni znak bi, osim spomenute tematike, bio opušteni gard i iskreni stav da kroz punk energiju i debelu dozu zajebancije ispričamo publici priče koje možda i nisu toliko vesele. U svom rodnom gradu smo odavno prihvaćeni kao svojevrsni kućni bend i atmosfera obično bude užarena, kao prije nekoliko dana u klubu Quasimodo. Tko ne vjeruje, neka pogleda klipove na našoj stranici na facebooku, a želja nam je da se i u drugim sredinama pokažemo u takvom svjetlu, pa ako nas publika prihvati, super!

Da li nakon „Apartmana“ planirate još kojim singlom najaviti album?

Budući da smo rekli da ne možemo sa sigurnošću reći kada će album biti vani, bit će sigurno jedan najavni singl. Upravo smo u procesu dogovora za snimanje spota, tako da vjerujemo da će singl uskoro biti spreman, a paralelno s tim, osmišljavamo i idući singl/spot, ali o tom potom…

Inače, posljednjih dana smo kopali po arhivama da pronađemo sve pristojne studijske i radijske snimke starih pjesama, tako da razmišljamo da od svega toga napravimo jednu pristojnu kompilaciju, pošto nam se ne da ponovno snimati stare stvari. A opet, šteta je da te pjesme ostanu razbacane po YouTubeu, Bandcampu, Soundcloudu i ne znamo ni sami gdje, pa neka ih na jednome mjestu. Ali zasad još ne razmišljamo o službenom izdavanju. Kad bude, javit ćemo.

Upravo u nedostatku prvog zvaničnog albuma stekli ste titulu jednog od najdugovječnijih demo bendova na svijetu. Da li sama ova činjenica stvara pritisak na vas?

Ni najmanje. Čak nam je možda i malo žao što se naš dugogodišnji demo-status nalazi na samrti, ali kako sve u životu mora ići naprijed, tako i mi moramo okretati pedale da se ne bismo srušili na pod. Osim toga, imamo još dosta toga reći pa je logično da ljudima moramo isporučiti sve što nam padne na pamet, a toga ima i previše. I što onda nego izdati album? Kad bismo imali dovoljno novca i vremena, odmah bismo se bacili na snimanje idućeg…

Zbog neobaveznog pristupa radu Špurijus je postao (i ostao) isključivo lokalna legenda. Da li kada požalite što niste grabili više i jače? Ipak ste na lokalnoj sceni postali zaštitno lice underground bendova.

To je relativno. Da se moglo više i jače, moglo se. Ali treba uzeti u obzir da smo u ranim godinama djelovanja živjeli u periodu potpune medijske blokade i izoliranosti grada u kojem živimo, bilo je praktički nemoguće i snimiti, a kamoli izdati album. Za neku od par tada postojećih izdavačkih kuća koje su stolovale 400 km daleko, trebala su jaka poznanstva i debele veze. Ali opet, da se ne lažemo, ogromni dio krivice snosimo sami jer nije nam nitko kriv što sedam godina nismo bili u stanju promijeniti žarulju u prostoriji za vježbu. No, to smo mi, da smo bili ozbiljniji i ambiciozniji, možda bismo se dosad ispuhali i s vremenom prestali s radom, i danas bi nas netko nagovarao na reunion. Ne treba žaliti ni za čim, jel’ to ono rekla Edith Piaf?

Kultna mjesta kao što su Kocka i Dom mladih odigrali su veliku ulogu u dvadeset godina benda. Kao svjedoci brojnih promjena tokom tog perioda vremena, što nam možete ispričati o splitskoj underground sceni?

Uff. Moramo prvo reći da je najkultnije mjesto bio Rock club FM, koji je djelovao devedesetih godina, i u kojem smo i održali prvi koncert 28.02.1998. Tamo smo zapravo svjedočili možda najboljem periodu splitske underground scene, kad se, unatoč ogromnim tehničkim nedostacima u malom kutku toliko udaljenom od centara moći, mogao čuti odjek onoga što se tad zbivalo u underground svijetu. Da sad nabrajamo imena iz tog razdoblja, bilo bi naporno. Splitska scena je oduvijek bila jako šarolika, a zašto se nije bolje i jače profilirala, odgovorili smo u prethodnom pitanju preko našeg slučaja.

Postoji li nekakav zanimljiv trenutni moment na istoj?

Mi smo valjda zadnji koji su kompetentni odgovoriti na to pitanje jer zaista slabo posjećujemo koncerte u posljednje vrijeme. Nije to da nismo solidarni s kolegama, čak se ne smijemo vaditi ni na obaveze jer svatko može odvojiti sat-dva za neki koncert, jednostavno nemamo opravdanja za nepraćenje koncertnih zbivanja. Tako da o sceni ne znamo više od onoga što pročitamo na internetu pa je glupo sad pametovati samo na temelju toga. Mi bismo samo voljeli da mladi ne budu ovce i da budu svoji, da vjeruju u svoj rad i što više lupaju po instrumentima. Po mogućnosti punk, ali može i bilo što drugo…

Priklonili ste se mladoj izdavačkoj ekipi Juda Recordsa, koji vas afiniteti spajaju i kako je došlo do ideje za suradnjom?

Jednostavna priča. Kad smo se napokon sami sa sobom dogovorili da ćemo snimiti album, to je značilo da trebamo naći izdavača i javili smo se Judi, sjeli na pivo i okvirno se dogovorili. Afiniteti i nisu previše bitni. Želimo da album izađe i da ga prati nekakva promocija.

Kada objavite album, što dalje? Imate li velika očekivanja i snove oko istog?

Odmah moramo reći, a nije da se unaprijed pravdamo, za glazbenu policiju i primjedbe tipa „trebali ste ono čvršće odsvirat/otpivat/distorzija je premetalna u miksu/činele su mogle bit glasnije“ nas zaboli neka stvar. Ne dižu nam se krediti u banci da bismo sve snimili na način da zadovoljimo svakog puritanca. Ovo je samo punk rock. Zvuči neskromno, ali mi smo sigurni u sebe i poprilično smo samouvjereni po pitanju kvalitete pjesama jer ih odavno radimo na način da bismo takve pjesme željeli čuti od drugih izvođača. Kad ih oni nisu u stanju napisati, onda ćemo mi to sami. E, sad, tko nam garantira da tako misli i publika? Zato smo se i odlučili na klasičan put: album i što više koncerata, gdje god. Čisto da znamo gdje smo, pa ako i popušimo, znat ćemo da smo dali sve od sebe. To je jedino bitno.

(Emanuela Tomino/Mixer.hr)

Ček dis aut