BELLA TECHNIKA “Section” – Umijeće kolažiranja

Glazbeni kolaž/mozaik Bella Technike skockan je vješto, s mjerom i s obilatom dozom kreativnosti u odabiru i autorskom posvajanju glazbenih predložaka.



Piše: Zlatko GALL

BELLA TECHNIKA
Section
(PDV, Bravo Boys / Odličan hrčak)
****

Iz tjedna u tjedan, iz albuma u album osjećam se poput putnika kroz vrijeme koji se svako malo vraća u sedamdesete i osamdesete. Sigurno nisam jedini od „starih ušiju“ što dugo pamte koji u brojnim izdanjima recentne produkcije prepoznaje utjecaje glazbenih silnica iz spomenutih dekada ili pak dašak šezdesetih koji, u gotovo pravilnim intervalima, osvježi i globalnu i domaću scenu. Ništa čudno jer popularna kultura pa tako i glazba nalik je uroborosu – zmiji što gutajući vlastiti rep simbolizira vječno ponavljanje. Ili, ako ćete, vječni život jer kod otvaranja svakog novog kruga uvijek ćete dobiti i štogod novoga.

Nastupni album „Section“ grupe Bella Technika jedan je od takvih projekata. Plod pokretačkog i autorskog dvojca Bojana Drobca – Bambija i Milorada Ristića – Mikija nastao uz pomoć operne pjevačice Katarine Jovanović i moćne gomilice glazbenika poput klavijaturistice Sonje Lončar, violiniste Filipa Krumesa, basiste i klavijaturiste Setha Manchestera te Emeryja Dobynsa (vokali, klavijature, gitara) i gitariste Sama Dixona (američkog dvojca koji potpisuje i koprodukciju albuma), pravi je fuzijski iliti transžanrovski album. Točnije, talionički lonac u kojem se našlo i nešto psihodelije, elektroničke glazbe sedamdesetih (krautrocka), ritmički naglašene i plesno podatne glazbe osamdesetih, duba i rocka. Nova legura je srećom ispala više no dobro.

Uvodni broj „Heat Control“ otvara krautrockerska „sintetika“ uz moćni bas koji vozi lijeno kotrljajuću temu napajanu na generatore osamdesetih u kojoj se – kao u kaleidoskopu – šarene brojni ulomci od fankoidnih infekcija, pionirske (analogne) elektronike do udvojenih vokala a la Heaven 17. Sljedeća „Perhaps“ još više vuče na bendove s početka osamdesetih poput B.E.F. (British Electric Foundation) čiji je utemeljiteljski dvojac Martyn Ware i Ian Craig Marsh kasnije postao Heaven  17 no “Flowers“ je iznenađujući (veoma uspjeli) iskorak prema folkom ozračenoj psihodeliji šezdesetih. U novom „elektroničkom“ ruhu zbrojenom uz akustičnu gitaru, eterične vokale i prozračnu produkciju. „Rockin Chair“ se vraća na izvorna (temeljna) nadahnuća uz (ne samo) bas koji kao da je stigao s albuma Soul II Soul s početka devedesetih kao  i „Reinvented Daily“ – uz još čvršći rujući bas i sitni vez „primitivne“ elektronike  te bogate vokale. „Move On“ vozi istom trasom djelujući na trenutak kao maštovita repertirajuća remiksana verzija onog znanog uvoda Eurythmicsa u „Sweet Dreams“ dok „Fascinations“ – jedna od boljih tema albuma – svojom unutarnjom dramatikom,  slojevitom zvučnom slikom i vokalima, programatski sažima sve ključne silnice albuma. „Suddenly I Feel So Light“ – zaključni i najbolji broj albuma – još jednom uspješno zbraja agresivniji bas i lepršave gugutave teksture elektronike naslonjene na Tangerine Dream sedamdesetih i njihovu „plesnu“ sljedbu osamdesetih. Podsjetnik na minula vremena, kolažiran projekt sastavljen od djelića koje smo odavno već čuli? Možda no glazbeni kolaž/mozaik Bella Technike skockan je vješto, s mjerom i – nemojmo zaboraviti – s obilatom dozom kreativnosti u odabiru i autorskom posvajanju glazbenih predložaka.