Bruce Springsteen “Western Stars” – Nije Hugo već veliki Boss

Veličanstveni projekt glazbenika koji i u sedamdesetoj prihvaća nove izazove.

Bruce Springsteen, naslovnica albuma

Piše: Zlatko GALL

BRUCE SPRINGSTEEN
Western Stars
Columbia – Menart
*****

Kakav je lik taj Bruce Springsteen! Za reći pravo – jedan od onih koji mogu baš sve. Snimiti sjajne rock albume u kojima se zrcali nasljeđe Garyja US Bonda, soula, bluesa, rocka šezdesetih i Phila Spectora te rhythm and bluesa, stadionske mainstream projekte koji razvaljuju i na studijskoj snimci i uživo, intimističke akustičarske ploče i projekte poetskih recitala, studijske i koncertne posvete protestnim folk songovima Petea Seegera… ali, eto i bezgrešan country-baroque album. Kao sjajan autor, no jednako dobar pjevač, gitarist i bandleader, Springsteen nije samo tvorac – uz Dylana – najveće američke glazbene priče već njeno pravo utjelovljenje; umjetnik koji će bez obzira za kojim žanrom ili stilom u tom trenu posegnuo, savršeno govori o onome što je Amerika bila i što jeste. Jednako „na ti“ s njenom mitologijom i brutalnom stvarnošću koje kirurški precizno raščlanjuje no nikad bez temeljnog razumijevanja mjesta i uloge „malog čovjeka“- pojedinca ulovljenog u raljama vremena koje je „vazda nahvao“. Uostalom, Bruce koji se cijelog života bori sa depresijom dobro zna što je očaj, osjećaj izgubljenosti i samoće koja boli poput žive rane. Nostalgija? Da, gotovo uvijek (njegovi likovi na “Western Star“ baš su takvi), ali bez cendrave patetike i otrcanih klišeja što se, kada je glazba u pitanju, ovog puta materijalizira čudesnim spajanjem akustičnih gitara, pedal-steel gitara, spectorovske orkestralne zvučne slike i gudača uz bok najboljim komadima chamber popa šezdesetih. Ništa čudno zna li se da je sam Boss kazao da je album (realiziran u produkciji Rona Aniella) posveta kalifornijskoj (filmskoj i popularnoj) glazbi šezdesetih.

Sve je to najavio singl „Hello Sunshine“. Bubanj sviran metlicama priziva ritam Cashovog „boom-chaka-boom“ (ili ritma kloparanja vlaka iz neke od country pjesama posvećene skitnicama i lutalicama) dok se polako u pjesmu uključuju honky-tonk klavir i – kasnije – upečatljiva pedal-steel gitara „podebljana“ tipičnim country gudačima s primislima na chamber pop. Album otvara „Hitch Hiking“ s nježnim fingerpickingom koji postupno dobiva dogradnju gudača, tema koja se naslanja i na „Ghost Of Tom Joad“ i na „Seeger Session“ s tekstom koji je (možda i jedini na albumu) zacijelo dijelom i autobiografski jer govori o putovanju glazbenika koji se na cestu zaputio naoružan samo svojim snovima i glazbom koju nosi u sebi. Naravno, i ovaj broj je prepun upečatljivih slika koje se poput krajputaša nižu pred očima putnika. Potom i on je, kao i cijeli tematski mekano zaokružen album, odraz Springsteenove fascinacije prostranstvima Zapada i (imaginarnim ili stvarnim) lunjanjima pustarama. Stoga i tako blizak temama i slikama s albuma “Ghost Of Tom Joad“ ili „Devil & Dust“.   

Očito je to i u temama „The Wayferer“ koju vozi gitara s klavirom uz obilatu dozu gudača preskačući ravno u prostor predrockerskih dramatičnih balada i u “Tuscon Trainu“ gdje tipični springsteenizmi srastaju s poetikom baroknog country-popa Glena Campbella. Naslovni broj s jecajima pedal-steel gitare i akustične gitare veličanstvena je country balada nasaftana emocijama glavnog lika ostarjelog glumca u sumornim danima karijere na samom zalasku, a  „Sleepy Joe’s Cafe“ „arhaičan“ country-rocker s aromom Texas Tornadosa. „Drive Fast“ donosi smirenje kao nova velika balada s raskošnim gudačima baš kao i „Chasing Wild Horses“ – čiji uvod violončelom u trenu ocrtava melankoličnu atmosferu prije nego li broj uz pedal-steel gitaru i prigušen vokal preraste u sjajan komad country-chamber popa. „Sundown“ je još očitiji naklon Bacharachovom chamber popu šezdesetih, „Somewhere North Of Nashville“ gotovo dylanovski country-folk broj, a „Stones“ balada sa vokalom u gornjim lagama. „There Goes My Miracle“ može uz bok najboljim komadima Roya Orbisona (s naprosto nevjerojatnim Springsteenovim vokalom) i ubojitom melodijom dok je zaključna „Moonlight Motel“ posve drugačija sjajna pospana balada.

„Western Stars“ je uz bok ili veoma, veoma blizu najboljim albumima u Springsteenovoj karijeri te veličanstveni projekt glazbenika koji i u sedamdesetoj prihvaća nove izazove. Zar je doista čudno da ga svi zovu Boss?