Chui i JO HRT – CD i koncert u Tvornici: Spontana misija izvršena

Piše: Janko Heidl

Privremeno – no, čini se, dulje od prvotno zamišljenog – udruživanje izvrsnog Jazz orkestra HRT-a s izvrsnim rock-jazz-ambiental-electronic-minimal-d’n’b-hip hop-funk-space-spiritual (kako sami sebe karakteriziraju) sastavom Chui urodilo je jednom od medijski najzapaženijih priča o ovdašnjem jazzu posljednjih godina, slično onoj koju je upogonio briljantan album „Matija svira Arsena“ (Croatia Records, 2015) Matije Dedića na koji se vezao i koncertni „Matija svira Arsena – Live in ZKM“ (Croatia Records, 2016).

Suradnja Chuija i JO HRT započeta u veljači prošle godine, kada su rasprodana dva koncerta u zvukovno sjajnoj dvorani Gorgona zagrebačkog MSU-a – gdje JO HRT inače redovno, u mjesečnom ritmu, upriličuje uglavnom odlične, podjednako uzbudljive nastupe s dičnim domaćim i stranim gostima-suradnicima – protegnuta je na srpanjski nastup na Bundeku, materijalno ovjerovljena isprva neplaniranim dvostrukim CD-om „Chui ovu glazbu“ (Dancing Bear), koji su mnogi ocijenili jednim od najboljih hrvatskih albuma godine, a svojevrstan je vrhunac doživjela ovosubotnjom (17. 2. 2018.) promocijom CD-a, odnosno vinilnog izdanja istog albuma, u zagrebačkoj Tvornici kulture, prostoru koji malokad udomljuje koncerte izvođača smještenih u kategoriju jazza. I Tvornica je bila odlično popunjena, a reakcije na viđeno i čuto mahom su hvalospjevne.

Posrijedi je uistinu hvalevrijedan i dobrodošao popularizacijski iskorak džezista izvan prostora jazzu već naklonjenog slušateljstva – i sam Chui je to već dobrano začeo sa svoja tri prethodna albuma, osobito posljednjim, „Third Sun From the Stone“ (Dancing Bear, 2015) – koji će, nadajmo se, uroditi daljnjim zanimanjem naših glazboljubaca prema tom stilu i žanru koji se, eto, često doživljava kao neka viša matematika ili nedokučiva filozofija, bilo akademski dosadnjikava, bilo nerazumljivo zakučasta, prekomplicirana uhu i čuvstvu neznalca. Premda tu doista ne treba ništa znati – treba samo slušati i prepustiti se. Kao i svi ostali glazbeni žanrovi, vrste i rodovi, i jazz je lepeza smjerova u kojoj ima ovoga i onoga, no najčešće je riječ o maštovitom i strasnom stvaralaštvu vrhunskih glazbenika, nabijenom vrelom energijom, što se osobito iskazuje na koncertnim nastupima. A u nas je jazz izvođača, glazbenika, stvaratelja, uistinu mnogo, koncerti se, barem u Zagrebu, održavaju (malne) svakodnevno, a većina ih je malo čudo kreacije na licu mjesta i zapravo bi se moglo reći da slušateljsko uživanje u tome što džezisti gotovo redovito daju nije pitanje opredjeljenja za glazbeni žanr, nego senzibiliteta ili ljubavi prema čaroliji i ljepoti glazbene i glazbeničke inspiracije koji se u ovom području možda najslobodnije iskazuju, skoro svakom prilikom, uglavnom tek odskočno vezano uz postojeću, prethodno zabilježenu skladbenu zamisao.

Naslovnica albuma “Chui ovu glazbu”, Dancing Bear

I dvostruki CD, s osamdesetak minuta instrumentalne glazbe Chuia i JO HRT (uz dodatak tad nove pjesme „Tebi putujem“, Chuijeve suradnje s Josipom Lisac), „Chui ovu glazbu“, primjerice, svjedoči o raskošnim mogućnostima prearanžiranja, prezvukovljavanja, predojmljivanja.

Znane skladbe s Chuijeva tri albuma, u aranžmanima Andreasa Marinella (aktualni šef dirigent JO HRT-a), Joea Kaplowitza i Luke Žužića zvuče posve drukčije, ali opet isto, odnosno isto, ali drukčije, osnažene petnaestočlanim majstorskim sastavom, uveličane brojnim, nadahnutim solističkim dionicama članova JO te zanosno zaljuljane dobrim, starim big bandovskim swingom s povremenim daškom revijalnosti što, međutim, nije ugušilo, već kontrapunktno istaknulo Chuijevu osebujnost, njegov neušančen, ali ipak prepoznatljiv identitet ambijentalno-retrofuturističkog-suvremenoplesnoklupskog-progrokovskog-fusion-itd. zvukovlja. Uz pun, zaokružen, topao zvuk osvjedočeno  visokodometnog glazbenog producenta Igora Geržine, „Chui ovu glazbu“ uistinu jest među najvrednijim prošlogodišnjim hrvatskim albumima.

Na pozornici Tvornice mnogoljudni HRT-ov jazz orkestar i trojica Chuijevaca – klavijaturist Toni Starešinić, saksofonist i elektroničar Vojkan Jocić te (sad već bivši) bubnjar Janko Novoselić – obasjavani jednostavnim, ali  zanimljivim i upečatljivim svjetlosnim rješenjima, davali su impozantan, gotovo monumentalan dojam, što je asocirao na moćnu postojanost letjela ili plovila koje sigurno brodi svemirskim prostranstvima ili dubokim podmorjem, ilustraciju Esada Ribića na ovitku „Chui ovu glazbu“. Raspoloženje im je, činilo se, bilo na visini, a razina muziciranja standardno zavidna, no danak stalnoj boljki Tvornice, blago rečeno ne-baš-najboljem-zvuku, ni ova ekipa nije uspjela izbjeći. Ispod tvornički mutljikave slike ‘obogaćene’ čudnom jekom, nesumnjivo se krio mnogo ljepši koncert od onoga koji smo čuli, koncert kakav čisto, bistro, jasno i snažno možemo čuti kad takvi orkestri nastupaju u akustično dobro uređenim i opremljenim zagrebačkim dvoranama poput spomenute Gorgone, Blagoja Berse (Muzička akademija) ili ZKM-a.

Bez obzira na taj manjak, ionako izvan moći izvođača, pokus ozbiljnijeg džezificiranja Tvornice i privlačenja zanimanja šire publike uzorno je obavljen, a bude li plodonosan u smislu angažiranja novih ušiju prema živom, žustrom, dinamičnom i raznovrsnom blagu jazza Hrvatske danas i sutra, spontana misija može se smatrati više nego uspjelom.

Fotografije nastupa u Tvornici kulture pogledajte u galeriji na poveznici.