Chuite i pochuite!

Za mene je sve počelo – ne uzimam sebe kao ikakav relevantan kriterij, samo pokušavam ekonomično pohvatati kronologiju – jednim telefonskim pozivom. Mozak mi se kuhao na stijeni na Hvaru kad mi je zazvonio mobitel, a baršunasti ženski glas me zamolio da izaberem neku stvar koja bi trebala biti puštena u eter povodom… povodom… nečega. Kao da je iz ove perspektive bitno čega? Zamolio sam za odgodu jer pri kuhanju mozga ne mogu racionalno razmišljati, pa smo se ponovo čuli za sat-dva, i iz ugodnog hlada izabrao sam ‘Moondance’ Van Morrisona kao nešto što u eter i spada, a da nitko tko sluša neće promijeniti stanicu, ali opet donekle ukazuje na glazbeni ukus upitanog i zamoljenog za izbor. Zrnce pijeska u Sahari vremena, ali za mene ipak ima smisla i vrijedno je sjećanja.

Kasnije sam na nekom njenom nastupu, možda Mangroove, možda Željka@ease, sreo Željku Veverec, čiji je ono baršunasti glas bio, još me kasnije ona upoznala sa životnim partnerom Tonijem Starešinićem. Ispostavilo se da je on i njen glazbeni partner, pa da još zna i tko sam ja – svi iz Zadra i okoline moraju znati dosta o košarci – pa da još djeluje u bendu Chui, koji je netom bio izdao treći album.

Naslovnica albuma “Third Sun From The Stone”

Tako sam se prvi put upoznao s društvom iz Chuia preko albuma ‘Third Sun From the Stone’ i krenuo unatrag s preslušavanjem. Kako čovjek prvo vidi omot, pa time vidi i svemirski brod u obliku ogromnog jointa kako leti po svemiru sve do ove naše male periferije planete Zemlje, pomislio sam ‘gle, ovi su skroz opaljeni, mogli bi mi dobro leći…’, a kad je svemirski brod uletio u CD player ostao sam – paf. Takvo što nisam nikad prije čuo na našoj glazbenoj sceni, a još kao tinejdžer sam slušao i kraut rock, i jazz rock i prog rock. I Can, i Tangerine Dream, i Kraftwerk, i Genesis, i Soft Machine, i Mahavishnu Orchestra i još puno, puno toga. Bilo je očito da je i ekipa iz Chuia, iako mlađi od mene, isto to s vremenom otkrivala, i još otkriva. I nekako uspijeva spojiti sve to u vlastiti glazbeni izričaj, i to oplemenjen modernijim žanrovima, a da ostanu a) svoji i samo svoji, b) izbjegnu pripadanje određenom vremenu i određenom teritoriju. Neko sam ih vrijeme pokušavao utrpati u kakvu glazbenu ladicu, kakve svi imamo u glavi, ali sam od toga odustao. I dobro je da sam odustao, jer su u međuvremenu poharali mainstream suradnjom s Josipom Lisac u pjesmi ‘Tebi putujem’, a sam je Toni u daljnjem glazbenom istraživanju spojio nespojivo friškom suradnjom s (do tada) strogo žanrovski orijentiranim blues usnoharmonikašem Tomislavom Golubanom u pjesmi ‘Space Drive’. Morao bih nanovo i nanovo preslagivati te ladice…

Sad se opet valja vratiti malo unatrag – i uživo sam odslušao ponešto nastupa Chuia i derivata Chuia, uvijek je to bilo zanimljivo i nikad s tih nastupa nisam otišao razočaran. A kad je u MSU prošle godine bio najavljen njihov nastup s Jazz orkestrom HRT-a, vrlo ozbiljno sam se zainteresirao. Jedna je stvar kad se tri frenda na istim valnim dužinama nađu i proizvode glazbu koja može i ne mora imati čvrstu strukturu – već prema tome kako se taj dan osjećaju – a potpuno druga kad uz njih djeluje orkestar koji ima strogo zadana pravila ponašanja. Kako to, kvragu, uopće može izgledati i zvučati? No, te sam večeri u dvorani Gorgona doslovno bio oboren s nogu… Kažem ‘doslovno’ i zato što zbog nekih zdravstvenih problema nisam mogao sjediti – duga priča – pa sam prostajao inače sjedeći koncert. Pjesme Chuia uz orkestar su dobile monumentalnost, i izašle su iz okvira glazbe za frendove, znalce, ljubitelje, istraživače. Postale su čvrste kao stijena, kao ona hvarska stijena na kojoj mi se kuhao mozak kad mi je zazvonio mobitel, a s druge je strane bila Željka.

Ostalo je manje-više povijest: zadovoljne urađenim obje su strane koji dan nakon koncerata u MSU – bila su dva – ušle u studio i zabilježile tu suradnju na duplom CD-u ‘Chui ovu glazbu’, a taj se uradak našao na visokim pozicijama kod ama baš svih izbora za album godine. I sad dolazim do povoda za cijelu ovu priču – u subotu 17.02. u Tvornici će se ponovo okupiti Chui i Jazz orkestar HRT-a kako bi promovirali album, ali – po meni i važnije od same promocije – kako bi nam ponovo isporučili dva sata glazbene magije za pamćenje. Gledajte, dužno poštovanje Rod Stewartu, ali ovo će biti nastup koji ćete pamtiti za vijeke vjekova. Tko zna hoće li se ta ekipa ikada ponovo naći u isto vrijeme na istom mjestu, pa još s instrumentima u rukama, i možda je ovo posljednja prilika da ih se vidi i chuie uživo.

A da ovaj tekst ne bi ispao neki moj ego trip, zamolio sam Tonija Starešinića da i meni i čitateljima iz prve ruke ispriča svoju viziju i svoju verziju priče. I što se tiče ovog aktualnog albuma, i što se tiče prošlosti, sadašnjosti i budućnosti benda.

Ako i jedan album Chuia zaslužuje naslov ‘Chui ovu glazbu’ – onda je to definitivno ovaj koji smo snimili sa Jazz orkestrom Hrvatske radiotelevizije. Poziv šefa dirigenta Andreasa Marinella na suradnju je bio poziv koji se ne odbija, nema veze što po notama nisam svirao još od osnovne glazbene škole, nema veze što ću pozornicu podijeliti sa dvadesetak akademski obrazovanih glazbenika, odreda jazz virtuoza, nema veze što će koncert biti i prenošen u živo, nema veze što ćemo imati jedva tjedan dana za uvježbati to sve… Da, oblio me znoj kad sam malo promislio na što sam pristao, pa sam tražio note dosta unaprijed da doma malo to pogledam. Naravno – na prvom koncertu sam imao takvu tremu, da – kad je trebalo nešto prozboriti – htio sam propasti pod zemlju… Ali baciš se i preživiš nekako to sve, i u drugom koncertu sam uživao kao mala beba i – srećom – taj je išao u prijenos i taj se snimao za televiziju. Imao sam veliku podršku Andreasa i ostalih, što je sve uvelike olakšalo. Iznenadilo nas je kad smo saznali da je prvi koncert bio brzo rasprodan i voditeljica Ivana Kocelj se tu odlično snašla i generalnu probu u Muzeju Suvremene Umjetnosti pretvorila u još jedan koncert.

Naslovnica albuma “Chui ovu glazbu”

Tjedan dana nakon toga smo ušli i u studio, snimili sve i ,evo, ne mogu izreći koliko sam ponosan na taj album. Svi dečki iz orkestra su stvarno to odlično odsvirali, Igor Geržina i Emir Altić snimili i producirali, a moram svakako istaknuti aranžere Andreasa Marinella, Joea Kaplowitza i Luku Žužića koji su osmislili sve te genijalne aranžmane. Bliži nam se i koncertna promocija i na njoj ćemo prvi put predstaviti i vinilno izdanje albuma. To je i prvi Chuiev vinil i moj uopće u cijeloj dosadašnjoj karijeri. Esadov omot će tek posebno zasjati u tom formatu idealnom za njegov odličan crtež prepun detalja.

Paralelno s dečkima radim i na novom studijskom albumu i sad se dešava jedna jako zanimljiva stvar – Chui napokon postaje bend. Prvi Chui je bio uglavnom jam session bend koji smo vodili ja i tadašnji bubnjar Đuro Dobranić, a kasnije, kad je izašao prvi album, pridružio nam se u stalnoj postavi i trubač Andrej Jakuš. No, i dalje je to bio uglavnom jam bend prepušten trenutnoj inspiraciji. Sljedeću fazu sa saksofonistom Vojkanom i Jankom za bubnjevima bih opisao kao jednu prijelaznu fazu u kojoj je puno toga postalo konkretnije i postavljeno ozbiljnije i Chui je tu napokon glazbeno sazrio i snimio dva odlična albuma koja su od mnogih kritičara proglašavana albumima godine. S Jankom i Vojkanom je svaka ideja bila ostvariva i činila se najjednostavnijom koliko god da je komplicirana u početku bila.

Sad se pak u kvartetu sa Konradom, Ivanom i Vojkanom dešavaju neke veze koje do sad nisu bile toliko izražene, četiri lika su se spojila u jedno i čine jedan posebno moćan zvuk koji me jako veseli. S obzirom na to da me Konrad rasteretio sviranja bass dionica sve mi je nekako lakše i mogu se potpuno prepustiti glazbi tako da na koncertu zatvorim oči, ruke rade same od sebe i samo uživam u glazbi. Imam osjećaj da će biti dobro što god da napravimo, i to je jedino što sad i trebamo raditi. Prepustiti se bez ikakvih opterećenja što sad, kako dalje, kamo sad sa zvukom… Do sad je Chui uglavnom služio kao moja privatna igraonica u kojoj su me pratili i podržavali prijatelji koji su također uživali u tome, a mislim da je sad Chui nadišao to i postao više od toga. Mislim da je to zapravo moj i naš najveći uspjeh. Kolektiv sastavljen od četiri prijatelja, koji međusobno imaju veliko povjerenje i koji su zajedno puno više od skupa pojedinaca.

Fair bi bilo završiti ovom efektnom holističkom mišlju Tonija Starešinića. Do daljnjega…