DISTORZIJA | Opet se nosi – sav taj jazz

Jazz u Hrvata možda nije baš za masovnu publiku, ali je i dalje "alive and kicking"

Pavle Miljenović

Piše: Zlatko Gall

Povratak Zagreb Jazz Festivala Dražena Kokanovića te dva sjajna albuma mladih jazz snaga Filipa Pavića i Pavle Miljenović Quarteta pokazuju da jazz u Hrvata možda nije baš za masovnu poubliku ali je i dalje „alive and kicking“

Dražen Kokanović za svoj Zagreb Jazz Festival koji je u grad tijekom prvih deset festivalskih izdanja (a kasnije i u Rovinj te Pulu) doveo brojna velika imena i još veće nade jazza, nije dobio nikakvu povelju ili priznanje ministarstva kulture, nit’ šarenu „ćitabu“ od predsjednice, ni medalju grada a još manje kakav orden s likom „tko zna koga i čega“ na prigodnoj svečanosti na Pantovčaku. No dobio je hrpu priznanja ali i prijateljstvo mnogih velikana i mladoturaka jazza oduševljenih njegovim gostoprimstvom, profesionalnom produkcijom festivala i – što je možda i najvažnije – sjajnom hrvatskom publikom. A kako i ne bi kad je Zagreb Jazz Festival ugostio Waynea Shortera, Chicka Coreu i Belu Flecka, Rona Cartera, Jacka DeJohnettea, Cassandru Wilson, Carlu Blay, Dee Dee Bridgewater, Sonnyja Rollinsa, Branforda Marsalisa, Joshuu Redmana, Ornettea Colemana, Roya Haynesa, Davea Hollanda, Kurta Ellinga, Brada Mehldaua, McCoy Tynera, Pata Methenyja, Pharoaha Sandersa,  Terencea Blancharda, Christiana McBridea, Billa Frisella, Garyja Burtona… Višekratno je predstavio Anat Cohen te bio domaćin Patu Martinu, Archieu Sheppu, Joeu Lovanu, Jamesu Blood Ulmeru, The Last Poets, Medeskiju Martinu i Woodu, Mostly Other People Do The Killing… ali barem malko pogurao i domaće snage poput Matije Dedića, Amire Medunjanin, Chuia…  

Od organiziranja jazz koncerata kod nas nemoguće je pokriti troškove a kamo li zaraditi novce no Kokanović i njegovi sponzori godinama su projekt Zagreb Jazz Festivala gurali dalje. U pravilu uz skromnu ili nikakvu potporu kulturnog establishmenta što je, naravno, i obilježje ovogodišnjeg festivala nakon prisilne četverogodišnje pauze (i selidbe jazz programa u Istru). Ipak, Englezi bi kazali „against all odds“ Zagreb Jazz Festival 201′. kreće 17. studenog koncertom Bassekou Kouyate & Ngoni Ba u Tvornici kulture.

Bassekou Kouyate & Ngoni Ba

Kokanović dakako nastavlja po starome s dovođenjem vrućih vrhunskih imena. Bassekou Kouyate je naime virtuozni svirač ngonija (afričke lutnje) čiji su albumi „I Speak Fula”, „Ba Power” i recentni „Miri” glazbenika iz Malija potvrdili kao inovativnog i nadahnutog svirača jednom nogom u tradicijskoj glazbi a drugom u bluesu.   Predstavljanjem Bassekoua Kouyatea & Ngoni Ba na samom početku festivala Kokanović nastavlja s festivalskim konceptom veoma sličnim onome Claudea Nobsa koji je Montreaux jazz festival pretvorio u uzbudljivu i prestižnu pozornicu ne samo jazza već i world musica, soula, funka, bluesa, rocka… Šireći žanrovske okvire jazza i obzore tradicionalnoj publici jazza.

Drugi festivalski datum  22. studenoga 2019. u koncertnoj dvorani Blagoje Bersa predstaviti će njujorškog pijanistu Vijaya Iyera i trubača Wadadu Lea Smitha. Danas jedan od najvažnijih i najcjenjenijih jazz pijanista kao klinac je učio svirati violinu ali, kao dijete indijskih useljenika, bio vezan i uz indijsku glazbu. Tijekom karijere mijenjao je „formate“ nastupajući samostalno, u triju, kvartetu, kvintetu…  a u Zagreb dolazi s trubačem  Wadadom Leom Smithom. Dvojac je prije tri godine na etiketi ECM-a objavio zapaženi (nimalo konvencionalni) zajednički album poetičnog naslova „A Cosmic Rhythm With Each Stroke” .

U istoj dvorani u Muzičkoj akademiji u Zagrebu 24. studenog nastupa Aaron Diehl, glazbenik u čijem se iskazu zrcale tradicije jazza, bluesa i folka te natruhe utjecaja klasičnih glazbenih partitura (poput Debussyja) a dan kasnije Omer Avital Qantar. Izraelski kontrabasist s njujorškom adresom sklon je funkoidnom grooveu ali i naslijeđu Mingusa i Charliea Parkera sparenog s afro-kubanskim ritmovima i natruhama world musica što mu je donijelo odobravanje kritike i (ne samo jazzerske) publike.

Omer Avital Qantar

Jazz, rekoh, nema kod nas masovnu publiku no postao je nezaobilazan i u programima domaćih diskografa. Recimo, album Filipa Pavića „Tera Incognita“ (Croatia records) sjajan je projekt mladog i vraški talentiranog gitariste s diplomom (nezaobilaznog) Sveučilišta za glazbu i izvedbene umjetnosti u Grazu. I kao jazz gitarist i kao svestrani glazbenik koji preskače žanrovske ograde (surađujući i sa Lucom, Ninom Romić, J.R.Augusom…) na prvijencu se predstavio s osam autorskih tema i jednom „akustičarskom“ obradom („Jutros mi je ruža procvjetala”) pokazujući izniman svirački rafinman i zrelost. Također i – što je za mlade glazbenike veoma važno – umijeće „komunikacije“ s drugim vrsnim glazbenicima koje je okupio na zajedničkom projektu: pijanistom Matijo Dedićem (koji, uzgred rečeno, radi i snima kao nikada do sada), saksofonistom Jakom Arha, kontrabasistom Zvonimirom Šestakom i bubnjarom Borkom Rupenom. Osim sviračke potkovanosti i osebujnog mekog baršunastog tona gitare Pavićev se debut odlikuje i autorskom zrelošću te iznimnim osjećajem za melodiju koja se poput crvene niti provlači u improvizacijama pa je album, sniman u produkciji Roka Lopatiča, naprosto idealan za publiku koja pomno sluša ali i za one kojima je mila uhougodna pozadinska jazz glazba.

Filip Pavić

Drugi album Pavle Miljenović Quarteta „Upper structures“ (Croatia records) kao i lanjski „Begin“ čvrst je dokaz vrijednosti domaćih novih jazz snaga kao temelja više no izgledne budućnosti jazza na ovim prostorima. Sa sedam autorskih kompozicija Miljenović se potvrđuje kao  vrsni instrumentalist (nadahnut zacijelo gitaristima poput Johna Abercrombiea koji je brusio svoju sviračku maniru mekim srastanjima free jazza, ECM-ovske avangardnosti, jazza, folka, rocka…), autor te band-leader „comba“ u kojem su kao idealni sparing partner trubač Tomaž Gajšt te više no funkcionalna ritam sekcija s bubnjarom Adrianom Bernobićem i Zvonimirom Šestakom na kontrabasu. Možda najcjelovitiji opis sadržaja albuma dao je sam Miljenović kazavši da je kanio ući „dublje u proučavanje nefunkcionalne harmonije kao posvetu kompozitorima 20. stoljeća (…) i pronaći ljepotu melodija i strukturu u nečemu nepredvidivom“. Što je i uspio podjednako u „atmosferskim“ temama kao i u bluesy i funk-fusion brojevima strateški smještenim na kraju albuma.