Dušan Kojić Koja: “Današnji hip hop ne znači mi ništa, štoviše, iritira me”

Autor: Ivan Mindum

Ušavši u 37. godinu svog postojanja, jedan od najpoznatijih rock sastava na ovim prostorima čija je glazba preživjela test povijesti, uvijek drugačiji, hrabri, ispred svog vremena, skloni nemogućim fuzijama, nastavljaju svoju misiju zatiranja postpunk neukusa.

Dušan Kojić Koja i njegova Disciplin A Kitschme, za razliku od svojih suvremenika, još uvijek na redovnoj bazi izbacuju fantastične albume i priređuju nezaboravne koncerte pa je njihov povratak u zagrebačku Tvornicu kulture 16. ožujka ove godine očekivano dočekan s oduševljenjem.

Druženje s Kojom redovito donosi svježinu i originalnost jer ovaj cijenjeni pjesnik u svega nekoliko riječi uspijeva ući u srž društvenih problema i definirati esenciju besmrtnosti glazbe pa smo tako iskoristili najavljeni koncert za novu dozu mudrih misli o pitanjima inovativnosti i individualnosti.

Disciplin A Kitschme, vraća se u zagrebačku Tvornicu kulture i kako ste najavili, nakon 37. godina duge karijere nemate namjeru stati te nam spremate novo studijsko izdanje. Što nam ono novo donosi? Koja premisa se krije iza ovog izdanja?

Osnovna premisa je da je to novo javljanje grupe u vremenu i prostoru. Uvek je tako i uvek je to nešto novo i drugačije u odnosu na prijašnje albume.

Kako ste istaknuli, Disciplin A Kitschme neumorno nastavlja svoju misiju čišćenja i oplemenjivanja prostora, koji se čini ponovo jako zagađenim. To nas je podsjetilo na vaš posljednji album i pjesmu „Zaboravili rokenrol?!“. Osim što u njoj kritizirate današnji konzumerizam cjelokupnog društva, da li ste željeli opomenuti mlađe naraštaje da svoj bunt usmjeravaju na krivi način i da su zaboravili na draži rokenrola?

Pesma se ne obraća direktno nekom, ona je samo svedočanstvo o vremenu u kojem smo. Ne pada mi na pamet popovanje, posebno ne mlađima. Dakle, po meni “rokenrol muzika” je jedina stvar koja oslobađa, bez ograničenja ili zadatih pravila i kao takva pomaže čoveku da se uspešno nosi sa uštogljenim, svakodnevnim životnim šablonama. Ali, da bi to zaista tako i bilo, moraš biti posvećen. Ne može malo ovo, malo ono, ta neka nedoslednost koja je primetna kod novih naraštaja, više nego ikad.

Na istom albumu ponudili ste svojevrsno rješenje, pjesmu „Spas je Fonk“. Svjedoci smo postupnog zatajivanja rokenrola i sve glasnijih povika o preuzimanju scene od strane hip-hopa i rapa. Funk, koji je bio temelj istog, a opet bliži rokenrolu, vidimo i danas je visoko na vrhu glazbenih ljestvica. Bruno Mars izdominirao je ovogodišnju dodjelu Grammyja sa funkom, odnosno popom ’80-ih i ranih ’90-ih na albumu „24K magic“. U kojem smislu je Funk spas. Spas rocka? Je li rock postao mlak?

Ha, ha, ništa ne znam o Brunu Marsu, to je neka vrhunska konfekcija. Realno, mi govorimo o funku sedamdesetih i to je stvar crnih ljudi u Americi. U Engleskoj teško da ga je tad i bilo, sve do perioda krajnje uzbudljivog punk-funk-disco spoja kod post punk grupa. Pravog funka od sedamdesetih u stvari uopšte i nema. Posle pojave disco muzike koja je imala funk u osnovi, on se može čuti u naznakama na prvim hip hop radovima sredinom osamdesetih, ali i to je kroz semplovanje bitova originalnih funk osoba poput J. Browna. Mislim, nikad nisam bio veliki ljubitelj ni Princea, uvek mi je to zvučalo kao neki super funk cover band, izuzetno tehnički potkovan, ali nedovoljno originalan. Današnji hip hop, kad i baba u reklami za supermarket ili neku banku repuje, ne znači mi ništa, štoviše, iritira me. Inače, smatram da sve mora biti funky, i metal i punk i blues i jazz, pa i elektronika, jer ako slušaoca to što čuje ne pomera, utisak je polovičan, slušalac ostaje ravnodušan. Stoga, kako se i iz samog teksta pesme da naslutiti,  „Spas je fonk“ je slavljenje funk muzike i ritma, za koji mislim da je besmrtan. Ali moraš biti „music lover“, da citiram Sly And The Family Stone.

Znamo da je oduvijek temelj zvuka Discipline bio bas i bubanj, no naglasak je svakako na basu. Otkud je potekla inspiracija da bas bude prvi instrument benda, sa svim efektima i neizostavnom wah pedalom?

Pre new wavea, post punka u kojem je bas preko J.J. Burnela iz The Stranglers ili Barry Adamsona iz Magazinea, dobio novi svirački tretman i postao jači nego ikad u mixu na pločama, uz nezaobilazni zvuk reggae basa, naveo bih „Grand Funk Railroad: Live Album“ iz 1970, esencijalni hard rock, na kojem je polu-distorzirani bas izuzetno dominantan, Jack Brucea, koji je također svirao drugačije u odnosu na ostale basiste, ali pre svih tu je, paradoksalno, netko tko ne svira bas, Jimi Hendrix. U Hendrixovom sviranju možeš čuti više gitara od te jedne koju svira, najviše zbog desne ruke, u njegovom slučaju leve, koja sve vreme radi. Potom se pojavio Jaco Pastorius, magičnog osećaja i dodira na basu i pretvorio bas u vodeći instrument u grupi. Postoji neko neobjašnjivo uzbuđenje koje se oseti kad se svira bas gitara na višim tonovima i pozicijama. Uz dodatak fuzz i wah wah pedala, što je direktno nasleđe Hendrixa i funka, te flangera, što je utjecaj new wavea, plus delay pedale dodate na sve spomenuto, na što me potaknuo rave, stvari postaju sudbinske. Tako ja na to gledam.

Zadnji album  „Opet.” iz 2015. donio je zanimljivu suradnju sa vinkovačkim usnim harmonikašem. Da li planirate neku novu suradnju s nekim od glazbenika koji odskaču od drugih upotrebom (ne)tradicionalnih instrumenata?

Nije presudno da muzičari sviraju netradicionalne rock instrumente, mada gitaru nećemo imati u bendu nikad, to je činjenica. Jednostavno, posle raspada zemlje i posredno i one postave Discipline, već sam razmišljao o usnoj harmonici u grupi. To se konačno i ostvarilo, i sad je usna harmonika sastavni deo zvuka grupe, već evo petu godinu. No, jamming nikad nije isključen, štaviše, poželjan je.

Zanimljiva je i vaša suradanja sa Mike Wattom u širem smislu, pogotovo u kontekstu jedinstvenog izdanja „Balkan-Pedro Four-Way“. Recite nam riječ više o toj vezi Disciplin A  Kitschme i legendarnog glazbenika?

Mike Watta je ex-jugo ekipa koja živi tamo oko Los Angelesa svojevremeno upoznala sa radom Discipline i on je postao iskreni, u najpozitivnijem smislu, fan grupe. Netko mi je to rekao i želja za upoznavanjem je bila obostrana, što se i desilo u Beogradu na koncertu The Stooges, dok je još svirao sa Iggy Popom. Od tada smo stalno u kontaktu i ovaj singl je, verujem, samo prvi od rezultata našeg prijateljstva. Takva poznanstva su prava i jako ih cenim, muzika je ono što se računa i to je ono što mene zanima.

Osim što ste rasturali po pozornicama bivše države, sada bismo to nazvali regija, ostala je zapamćena i značajna vaša londonska epoha. Na koji način je londonska scena utjecala na vaše stvaranje. Što ste od nje donijeli sa sobom i da li postoji neka druga lokacija na koju biste se mogli, željeli otisnuti u traženju novih dogodovština za glazbeni materijal? Jer nesumnjivo ovako mladi i poletni još uvijek imate elana i želje za pronalaskom novih glazbenih izazova. Samo su vam posedele kose… 🙂

Ne, ne, to se ja farbam, sad je to moderna nijansa, zar ne? Londonsko iskustvo je nemerljivo na mnogo nivoa. Muzički, ono gde sam tamo uspeo da uglavim sebe u devedesetim, ali ne previše, bio  je techno i jungle, kasnije drum and bass, što uopšte nije gitarska muzika, koja je i inače već duže vreme u Engleskoj očaj! Te zbog tog “nemogućeg spoja rock i dance muzike”, koji je Disciplin A Kitschme ustanovila, ali i iz još nekih razloga, band je naišao na otpor britanskog muzičkog establišmenta, jer ipak je to duboko pop orijentisano tržište, a kako bi drugačije i bilo. Davno su prošla ona poletna vremena nezavisnih izdavača i muzike, a treba reći, istine radi, da su svojevremeno radikalne new wave grupe imale jako male tiraže te tako nisu ni preživele, osim malog broja doslednih stvaralaca. Inovativnost i individualizam u stvari nisu poželjni, to je i jedan od postulata ovog vremena, rekao bih. Naravno, drugo mesto gde se moglo otići je New York,  no,  to se nije desilo.

Kao  ikona ovih prostora a i šire, sa debelim zaleđem u glazbi i životu općenito, što poručiti mlađim naraštajima koji tek stasaju u te vode?

Drugo je vreme, naokolo je mnogo informacija, koje nekad mogu biti i dezinformacije, ali upravo takvo stanje treba mudro iskoristiti, ne sputavajući duh i maštu i rezultat će doći. Možda neće biti novca na samom početku, možda ga neće biti mnogo ni posle, ali novac je najgluplja stvar, ne sme biti odlučujući faktor. A imamo i pesmu na albumu “Opet.” koja se bavi tom temom i kaže : “Nepokolebljivost pokaži ti, uz neophodnu dozu neozbiljnosti.”

Za kraj naravno moramo pronjuškati kakav nam spektakl spremate u Tvornici kulture 16. ožujka?

Mada Disciplina kičme sama po sebi već jeste senzacija, koncert sigurno neće biti nikakav populistički spektakl. I dalje smo u misiji sprečavanja pada, kako kod publike, tako i svog, imuniteta na nemar kojim smo okruženi.