MAR, talentirana glazbenica koja je već imala priliku zagrijati daske popularnih zagrebačkih klubova, ovoga puta vraća se 11. lipnja na pozornicu Začarane Močvare predstaviti svoj prvi album “Calling out”. Njezina višegodišnja suradnja s mentorom Adamom Semijalcem (Bebè Na Volè) rezultirala je sjajnim prvijencem kojeg će nam u cijelosti izvesti na pred-ljetnom izdanju Začarane Močvare, a samo nekoliko dana kasnije ne propustite njezin nastup na Exposure Music Festivalu, u jedinstvenom glazbenom krugu, od milja nazvanom “Glazbeni Stonehenge”. Ovaj najveći europski open air singer-songwriter festival interaktivni je showcase događaj koji okuplja najbolje od međunarodne kantautorske scene. Sedmo izdanje EMF-a održat će se 14. i 15. lipnja 2019. godine na Ranchu Kurilovec, prekrasnoj lokaciji u neposrednoj blizini Velike Gorice. Nakon ovih nastupa slijedi i gostovanje na Ferragosto JAM festivalu, a sudeći po svemu, tu joj neće biti kraj.

Njezina glazba sadrži elemente rock’n’rolla, bluesa i folka, a sve upakirano u nježnu indie melankoliju uz neprestano pomicanje vlastitih granica i istraživanje novog zvuka. Teme koje ju zaokupljaju su teme odrastanja, usamljenosti, nerazumijevanja okoline i često stigmatizirane depresije. Više o ovoj intrigantnoj glazbenici saznali smo u kratkom razgovoru ususret najavljenih nastupa.

Svojom pojavom podigla si prašinu na domaćoj kantautorskoj sceni stoga smo vrlo znatiželjni otkriti tko je MAR i što utjelovljuje?

MAR je umjetničko ime za kantautoricu pod pravim imenom Marina Elezović.

MAR znači vatra i strast, a takva je i moja glazba i osobnost; strastvena i emotivna.

Svaka glazbenica sa sobom donosi cijelu paletu momenata koji su oblikovali njezin kreativni smjer. Koji je to trenutak definirao tebe osobno? Što te povelo da se odlučiš posvetiti upravo glazbi?

Otkad znam za sebe osjećala sam neki “thing” za muziku; od malena sam plesala na glazbu i oduvijek su me privlačile gitare gdje god bi bile i kad god bi ih netko svirao. Osjećala sam poštovanje prema svim gitaristima i kao da ih poznajem na nekoj čudnoj, zajedničkoj razini. S 10 godina sam čula na radiju Elvisa Presleya. Odmah sam ga potražila na internetu i gledala kako svira gitaru i to je bio presudan trenutak kada sam odlučila svirati gitaru. Od tada sviram svaki dan i glazba mi je i više nego život, ona mi je sve.

Što si otkrila o sebi otkad se baviš pisanjem pjesama? Gdje se nalazi ključ u traženju svog glazbenog jezika?

Shvatila sam da većinu problema i osjećaja koje imam i koji me muče držim u sebi i da je glazba jedini ispušni ventil u kojem mogu biti iskrena sa samom sobom i drugima. Ne znam mogu li se igdje više izraziti nego u svojim pjesmama. Glazba je moj način života. Najbolje pišem kada sam tužna. Tada imam najviše inspiracije, a većina pjesama nije nastala s ikakvom poantom, nego su to jednostavno moji osjećaji u trenutku. Tek naknadno i ja sama shvatim poantu svojih pjesama. Treba proći netko vrijeme da shvatim zapravo što sam htjela reći u tom trenutku.

Kako bi približila karakteristike svog izraza nekome tko ga nije imao priliku čuti?

Rekla bih da je moja glazba najviše od svega melankolična, nostalgična, emocionalna i naravno akustična. Da ima žanr, nazvala bi svoj žanr melankolični indie rock.

Mnogi od nas upoznali su se s tvojim radom nakon što si započela suradnju s mentorom Adamom Semijalcem. Što vas je povezalo u tom glazbenom kontekstu? I što je najbitnije što si naučila od njega?

Povezala nas je ta neka otuđenost od svega i svih, usamljenost rekla bih, i ta ogromna strast i volja za glazbom. Adam je voljan raditi na nečemu inovativnom i vjerovao je u mene cijelo vrijeme, a i u nas skupa, da ćemo to dobro odraditi. Poticao me da dosta dionica odsviram sama jer je rekao da to definitivno mogu, u što ja prije nisam vjerovala. A, uostalom, naučila sam koliko vremena i truda treba uložiti u sve to i da se album ne može snimiti odjednom. Drago mi je što je naša suradnja pokazala da ima nade i vjere u ljude koji će ti pomoći i koji ti zapravo žele dobro i da je iz svega toga nastalo jedno lijepo i duboko prijateljstvo.

Za većinu umjetnika, originalnosti prvo prethodi faza učenja i, često, oponašanje drugih. Kako biste opisali vlastiti razvoj kao umjetnika i prijelaz prema realizaciji vlastite vizije? Kakav je odnos između kopiranja, učenja i vlastite kreativnosti?

Pa definitivno sam bila jako puno pod utjecajem svojih glazbenih idola, i naravno i dalje jesam. Nitko ne može stvarati nešto bez ikakvog prijašnjeg predloška, to je jednostavno prirodno. Svatko ima svog uzora, oduvijek je tako bilo. Ali, s vremenom dobiješ volju, nakon određenog vremena kopiranja i učenja od drugih, stvoriti nešto svoje. Čim više slušaš glazbu, počneš upijati sve te žanrove koje si poslušala i imaš sve više ideja. Od svih tih utjecaja pokupiš ono najbitnije što je došlo do tebe i što si proživjela slušajući tu glazbu. Pod time mislim najviše na osjećaje, jer su sve pjesme nastale iz osjećaja. Mislim da se u mojoj glazbi osjeća utjecaj Eddieja Veddera, Tracy Chapman, Neila Younga, Johna Frusicantea, Oasis pa čak i Kurta Cobaina.

S Adamom si snimila svoj prvi album “Calling out” kojega će nam u cijelosti izvesti na ovom pred-ljetnom izdanju Začarane Močvare, ali i na Exposure Music Festivalu u Velikoj Gorici nekoliko dana kasnije. Što nam u glazbenom smislu donosi ovaj autorski projekt?

„Calling Out“ donosi 10 različitih pjesama, ali su sve povezane istom poantom i po tome su slične. „Break The Chain“ i „Calling Out“ su ukrašene zvukom mandoline pa imaju folk-blues sound, dok „Six-Four“ ima trippy vibe radi zvuka harmonike, „Distance“ je prvenstveno akustično čista, a ostale su poprilično „bendovske“. Ali u svima njima uvijek je ista baza. Akustična gitara i moj glas, sve kreće od starog kantautorskog izvođenja.

Kako je izgledao tvoj prvi ulazak u studio?

Adam ima kućni studio pa ne mogu reći da sam ikada bila u profesionalnom studiju. Ali definitivno sam bila oduševljena kada sam prvi put došla kod Adama. Oduševili su me ogromni zvučnici i impresionirale su me mogućnosti svih efekata.

Svirati u jednom konrtoliranom okruženju i na pozornici su dvije različite stvari. Kao kantautorici, nastup na pozornici, sama pred publikom, neupitno ti predstavlja jedan intiman moment ogoljavanja vlastite osobnosti i emocije. Što za tebe predstavlja taj doživljaj dijeljenja sebe s publikom na pozornici, uronjeni u jedan novi trenutak i sasvim novu atmosferu?

Obožavam svirati sama na pozornici. Predivno je kada dobijem dojam da me publika stvarno sluša. Kada pričaju zbunjuju me i počnem se preispitivati, pitam se je li im dobro to što radim. Ali osjećaj dijeljenja svoje glazbe na pozornici s publikom je bezvremenski. Jedan je od najljepših osjećaja za mene i osjećaj za koji vrijedi živjeti. To je za mene potpuno druga dimenzija i poželim da traje vječno. Volim što na pozornici mogu biti ono što stvarno jesam i ne bojim se to pokazati. “Live nastupi“ su mi najdraži i najbitniji dio glazbene karijere jer se tada osjeti moja čista iskrenost i emocija. Možda idući album snimim uživo?

To bi svakako vrijedilo poslušati. Kad smo kod reakcija publike i izazova stavljenih pred izvođača, na koje izazove danas nailaze mlade kantautorice koje traže svoje mjesto pod suncem?

Mlade kantautorice nailaze na svakakve izazove na našoj sceni. Ne znam kako je drugima, ali osoba sam koja ima velike snove i mislim da je tužno što nema publike. Svakim novim iskustvom postajem svjesna kako funkcionira glazbeni svijet, moj san se smanjuje i sama sebi se činim kao neki sitni mrav u ogromnom gradu. Ima tu konstantnih padanja i preispitivanja. I dalje nisam došla do konačnog odgovora. Čini mi se da se glazbom jako riskantno baviti. Uložiš doslovno sve, a pitanje je hoće li se išta vratiti tebi.

Tijekom ovog procesa stvaranja neminovno osobno rasteš i razvijaš se. U kojem smjeru se kreću tvoji glazbeni afiniteti? Što sanjaš sljedeće?

Ne znam više što sanjam. Odlučila sam nakon „Calling Out“ krenuti opet ispočetka, bez ikakvih očekivanja i odraditi savršeno svirke koje imam sada u ljeto. Plan za dalje mi je putovati, vratiti se sviranju na cesti, staviti mozak na pašu i možda napraviti neke acoustic house recordings.

(Emanuela Tomino/ Mixer.hr)