MILK u Močvari – Napad kosimice, u slobodnoj formi

Fotografije: Klub Močvara

Piše: Janko Heidl

„Nije lako improvizirati i stalno biti svjež“, reče Kruno Levačić u jednom od brojnih obraćanja publici tijekom nastupa MILK-a u programu Začarana Močvara, u zagrebačkoj Močvari, u srijedu, 21. veljače 2018.

MILK, razmjerno novi sastav jazz provenijencije, koji čine vokalistica Maja Rivić, kontrabasist Ivar Roban Križić, gitarist Luka Čapeta i bubnjar Kruno Levačić (ime družine sastavljeno je prema početnim slovima imena članova, jasno je, zar ne?), improvizira na licu mjesta, u slobodnoj formi, ni iz kakvog konkretnog predloška, već na podlošku vlastitih znanja, iskustava i trenutačnog nadahnuća.

Nastup MILK-a stoga se, može li drukčije i biti, doima poput nazočenja probi na kojoj još ništa nije uvježbano, osmišljeno, određeno, osim najopćenitije konceptualne vodilje, pa se neuredno i neobvezno iskušavaju razne zamisli i porivi, u nadi i želji eventualnog pronalaska zlatne žile. Smisao je pothvata, bez sumnje, putovanje, a ne dolazak na odredište. Bludnja, lutanje, vrludanje, lelujanje, snalaženje, neorganizacija, neoblikovanje kao kredo. Što će reći da je svaka naznaka forme zapravo odstupanje, greška, krivi potez, nevaljao smjer, te da, prema ustaljenom, uobičajenom poimanju, na nastupu MILK-a ne možemo i nećemo čuti nijednu „zbiljsku“ skladbu. Ali ako je glazba sve, onda ćemo čuti mnogo.

Doduše, ipak postoji jedna čvršća nit o koju je nastup, barem sinoćnji, bio ovješen. Maja Rivić je, s knjigom u ruci, počesto čitala, odnosno vokalizirala poeziju, na hrvatskom (npr. Tonko Maroević, Mak Dizdar) i na engleskom (npr. T. S. Eliot), iz čega su se nadalje rađali svirački i pjevački okušaji i traženja koja ne moraju dovesti do pronalaska.

Igra na rubu, zanimljiva onoliko koliko slušatelj, nazočnik, posjetitelj prema njoj ima sklonosti i ovisna o tome je li toga časa za nju raspoložen. Uostalom, kao i na svakom drugom glazbenom nastupu, s time da u ovom slučaju čeljade ne može doći s očekivanjem da će čuti nešto što mu je već u uhu.

Mada je formalno posrijedi bio koncert, izvedba MILK-a je višeprofilna priredba, djelomice  improvizirana kazališna predstava o, recimo, probi glazbenog sastava, djelomice performans, djelomice svojevrstan komičarski stand up, nastup s nogu, zapravo sit down, nastup sa stolca ili sa stražnjice, čiji je glavni izvođač Levačić, koji je na sebe preuzeo dragu mu ulogu konferansjea, čavrljala, najavljivača čije najave, asocijativno, humorno, pa i filozofski polupovezane pričice to i jesu i nisu, baš kao što i živo stvaralaštvo MILK-a i jest i nije koncert, i jest i nije (javna) proba, i jest i nije glazba, i jest i nije predstava. Da bi bilo zanimljivije, Levačić se prisutnima uglavnom obraćao preko malog megafona koji nije najbolje funkcionirao (potrošile se baterije?), iako smo ga  mnogo bolje i jasnije čuli kad je govorio bez ikakvog pomagala.

U cjelini, ako i nije bilo onoga što bismo nazvali „dobrim jazz kuhanjem“, opća neizvjesnost, nepredvidljivost, razdešenost i neuhvatljivost, objedinjeni dobrom voljom, humorom i privlačnom zajedničkom energijom MILK-a, kao i odličnim zvukom (samo vokal preko razglasa, ostalo iz pojačala), rezultirali su kosimično začudnom večeri kakvu bismo si rado ponovno priuštili.