PARANGALL | NICK CAVE & THE BED SEEDS, “Ghosteen” – Ispovjedni almanah tuge, bola i – album godine

"Ghosteen" - s genijem Warrenom Ellisom kao ko-pilotom - let je u samo srce tame i užasa iskazan fascinantnom glazbenom ovojnicom, uvijek sugestivnim Caveovim glasom i stihovima koji - kad već znate njihov kontekst - razdiru dušu.  

Piše: Zlatko GALL

NICK CAVE & THE BED SEEDS
Ghosteen
Ghosteen Ltd

*****

Bol i užas zbog smrti sina Arthura 2015. Nick Cave je najprije pokušao zatomiti odbijajući dijeliti svoju tugu kao javnu površinu no proces samoizlječenja očito je bio nemoguć šutnjom i zatomljivanjem užasa koji s protokom vremena nije bio ništa manji. „Skeleton Tree“ – kojeg su mnogi doživjeli kao neposrednu reakciju na osobnu tragediju iako su joj pjesme prethodile – je otvorio kasniju izravnu komunikaciju s publikom koja je željela s Caveom podijeliti bol. Rezultat je „Ghosteen“, dvostruki album, mada bez ijedne izravne reference na pogibiju sina niti spomen smrti, kako bi to fraza rekla, ogoljen je do bola; vapaj oca koji se bori za golo preživljavanje. Bez gnjeva, bez žestokog krika; prigušeno – reklo bi se čak i elegantno – “caveovski“ emocionalno i intimističko.

Nick Cave nikad – pa kad je bio naizgled i najprijemčiviji i (veoma uvjetno rečeno) najkomercijalniji dok mu je glavni partner bio Mick Harvey – nije bio autor lakih nota i još lakših stihova. No „Ghosteen“ – s genijem Warrenom Ellisom kao ko-pilotom – let je u samo srce tame i užasa iskazan fascinantnom glazbenom ovojnicom, uvijek sugestivnim Caveovim glasom i stihovima koji – kad već znate njihov kontekst – razdiru dušu.  

„Spinning Song“ – koja otvara prvi album početak je spiritualnog poniranja u carstvo tuge s Caveovim sugestivnim vokalom i Ellisovom „arhivskom“ elektronikom – analognim sintesajzerima. Žalopojka (mada njen tekst, kao priča o Kralju Elvisu i Priscilli o tome ne govori) koja bi legla i uz grčke drame u slijedećoj “Bright Horses“ otvorenoj isposničkim klavirom i blago podložena sintovima još je turobnija sa pseudo-crkvenim tonovima koji nalikuju opijelu. Zapravo cijeli prvi album (kojeg je sam Cave nazvao „djecom“ a onaj drugi s tri poduža broja „njihovim roditeljima“) slične je atmosfere i glazbene realizacije s Ellisom čiji sintovi, harmonij, violina i puhači instrumenti stvaraju sveprisutnu sumaglicu melankolije. Kao na nekim davnašnjim prog-rock albumima lišenim ritam sekcije i bilo kakvog ritma osim onoga u glasu pjevača / naratora.  

„Waiting For You“ je veličanstvena u svom golom (lirskom) minimalizmu; tema koja mora pogoditi svakoga tko je ikad izgubio nekog voljenog svog no istovremeno i ljubavna balada. „Night Raid“ s narativom (iznad klavira i analognih sintova) koji cima sve one stare Caveove poetske biblijske inspiracije, a još i više „Sun Forest“ koja slijedi za njom, u apokaliptične „stare slike“ unose onozemaljsku atmosferu i neku čudnu mirnoću. Unatoč bolnoj istini „Nije nimalo zabavno stajati ovdje sam i ne imati gdje biti“. Ipak pomirenost sa okrutnom igrom sudbine? Prije će biti potraga (u kojoj mu je neimenovani no sveprisutni suputnik supruga Susie)  za imaginarnim (duhovnim) svijetom napućenim bajkovitim likovima i mitskim kreaturama (kao u „Leviathanu“), u izmaštanom „rajskom“ prostoru u kojem nema boli, ni smrti, ni patnje, ni čežnje za onima koji su otišli.

Cave želi vjerovati da je katarza moguća, da je kroz patnju i bol moguće jednom doseći mir. Možda o tome govori cijeli drugi album s tri nadrealna broja koji govore o mirenju sa smrću voljenih  mada Cave znade bolnu istinu i veli „Sve je daleko poput zvijezda, i ja sam ovdje a ti, tamo gdje jesi“. Veličanstvena naslovna “Ghosteen“ jedna je od najupečatljivijih skladbi u Caveovom opusu uz Ellisovu koprenu i Caveov bolni vokal na pola puta između ispovjednog recitativa i šaputavog pjevanja. Baš kao i zaključna „Hollywood“ – jedini broj s uključenjem udaraljki/bubnja koji kao sat sudbine „otkucava“ u pozadini – koja uz pseudo crkveni napjev, čudesnu nježnu melodiju i lomni falset ispostavlja i konačnu dijagnozu:  „Dug je put do duševnog mira“.