PIXIES “Beneath The Eyrie” – Natrag u garažu

Najbolji album Pixiesa nakon povratka na scenu stoga vrijedi shvatiti i kao burevjesnik.



Piše: Zlatko GALL

PIXIES
Beneath The Eyrie
Infectious records
****

Novi album Pixiesa nije ni „Doolittle“, ni „Trompe le Monde“, ni „Bossanova“ ni „Surfer Rosa“ no stari mačci se ničeg na albumu „Beneath The Eyrie“ ne moraju sramiti. Dapače! Njihov treći album nakon ponovnog okupljanja ne vrišti „mi smo (ponovo) tu samo zbog love“ niti predstavlja krčmljenje na negdašnjoj slavi već je nepatvoreni projekt osobnog užitka u glazbi. Koja je istovremeno i naklon prema boljoj prošlosti i aktualna. Štoviše, kad već spominjem stara vremena, uvjeren sam da bi novi album – da je kojim slučajem objavljen koncem osamdesetih ili početkom devedesetih, imao barem pet-šest potencijalnih hit singlova jer Pixies su u svaku od novih tema ugradili sjajne melodije ne ustupajući pri tome ni mrvu svoje poslovične gitarske eksplozivnosti i energije.

Mada se u lijepom broju skladbi ćuti duh „Doolittlea“ ili „Bossanove“ to nisu mračnije teme već biseri poput „Here Comes Your Man“ i „Monkey Gone To Heaven“  što je očito već u nastupnoj temi „In The Arms Of Mrs Mark Cain“. Ona unatoč naizgled mračnijim teksturama (s mrvom gothic začina koji se, uzgred rečeno, uz diskretne orgulje poput magle valjaju kroz album) gura rasnu pop melodiju podržanu gitarskim slapovima i tipičnim dvoglasima Francisa i Paz Lenchantin. Potonja je pak otpjevala glavni vokal u „Los Surfers Mortos“, mračnijoj laganici na tragu atmosfere „Bossanove“ s izvrsnim gitarskim učinkom Joeya Santiaga. „Graveyard Hill“ je nabrijan nastavljač starih tema s uvrnutim „heroinama“ začetih na „Is She Weird“ ali opet uz rasni refren a na sličnom tragu je i nešto „pitomija“ „Catfish Kate“.  „This Is My Fate“ nudi zavodljiv iskorak prema varijetetskom/music hall iskazu, „Ready For Love“ je sjajna pop stilizacija s uvjerljivim dvoglasom koja od laganice polako raste prema gitarom pogonjenom rockeru a „Silver Bullet“ izuzetan nježni broj koji neočekivano eksplodira u orgazmičkom finalu s odličnim gitarama. „Long Rider“ besprijekorno spaja temeljne rock sheme a la Pixies (s čudesnim gitarama) i gotovo lepršavu melodioznost. Mrvu psihodelije koja se možda osjeća u „Long Riders“ zamijenio je surf u punkerski nabrijanoj „St.Nazaire“ te utjecaj Johnnyja Casha u „Bird Of Prey“ garniranoj (opet) sjajnim učinkom Joeya Santiaga.

Zaključni brojevi albuma su lirski prozračna „Daniel Boone“ (i ona uz obavezne moćne gitarske „injekcije“ i “grmljavinu“ u drugom dijelu skladbe) te  „Death Horizon“: očaravajuće osunčane melodije provučene kroz pixievski filter.

Najbolji album Pixiesa nakon povratka na scenu stoga vrijedi shvatiti i kao burevjesnik. Jer, kao da glasi poruka albuma, „ima još ulja u svići“.