Piše: Zlatko Gall

S drsko bogatom diskografijom koja se protegnula i na peto desetljeće te sa ugledom hodajuće institucije rock and rolla, Bob Dylan je jedan od velikana popularne glazbe 20. stoljeća oko čije se središnje pozicije na zidu slavnih nitko ne buni.

Posve je drugačije kada na red dođu prosudbe o Dylanovim albumima.

Poznajem ozbiljne ljude koji bi potegnuli i pištolj ne bi li osnažili svoj izbor remek djela „Blood On The Tracks“ ili pak sjajnog trubadurskog country-rock albuma „Nashville Skyline“ ali također i okorjele dylanofile koji ne štedeći grlo agitiraju za trolist ranih albuma : „Freewheelin’ Bob Dylan“, „Times They Are A-Changin’“ i „Another Side Of Bob Dylan“. Doduše fantičnih pristaša kasnijih projekata poput „John Wesley Hardin“ ili „Basement Tapes“ ima nešto manje ali su jednako uvjerljivi i glasni. Zašto? Pa naprosto stoga što Bob Dylan tijekom šezdesetih nije imao ni jedan loš pa ni osrednji album.

U svojoj „Night Beat – A Shadow History Of Rock and Roll“, Mikal Gilmore je u poglavlju posvećenome Dylanu zapisao: „Ako je postojala središnja poruka na Dylanovim ranim albumima možda je to bila misao da nije lako razumnom i poštenom čeljadetu živjeti u društvu koje slavi svoja naglavačke okrenuta izvorna načela.“ Tvrdeći da je Dylan svojim skladbama suočio Američane sa stvarnošću koja umjesto ideja zajedništva i demokracije veliča politiku  sebičnosti i smrti, Gilmore je istaknuo njegovu presudnu ulogu u širenju izražajnih mogućnosti popularne glazbe pa čak i utemeljenju jednog njenog posebnog razreda: „glazbenike savjesti“. Pod golemim utjecajem Woodyja Guthria čiju je biografiju „Bound To Glory“ prigrlio kao osobnu Bibliju, mladi Dylan je  početkom šezdesetih zakoračio na folk scenu njujorškog Villagea. Od Guthria narativni vokal daleko od melodioznih glasova perjanika folk scene, jednostavnu pratnju gitarom (na razmeđu folka i ruralnog bluesa) i angažirane tekstova o nepravdama prema „malom čovjeku“.  I postao – kao i Joan Baez, Phil Ochs, Ramblin’ Jack Elliott, Fred Neil, Tom Paxton – predvodnik drugog vala folk-revivala.  

Nakon jednog od nastupa u folk klubu Gerde’s Folk City zamijetio ga je utjecajni kritičar New York Timesa Robert Shelton te u rujnu 1961.zapisao: „U Gerde’s Folk Cityjuse ukazalo posve novo lice folk scene. Iako mu je samo dvadeset godina, Bob Dylan je jedan od najupečatljivijih stilista koji su nastupili u kubovima Manhattana. Dylanov vokal je sve samo ne lijep. On naime svjesno pokušava uloviti sirovu ljepotu južnjačkih nadničara dok pjevuše na svom trijemu“. Hvaleći Dylanov bujajući skladateljski talent Shelton pak ističe njegovu sposobnost za prave „glazbene monologe“ u temama poput „Talkin Bear Mountain“, „Talkin’ Hava Nageilah“ te „Talkin’ New York“.

Album prvijenac „Bob Dylan“ (mahom odsviran iz prve u dva dana tijekom studenoga uz ukupni trošak od 402 dolara, snimljen je u u produkciji znanog CBS-ovog lovca na talente Johna Hammonda) sniman je u studenome 1961. a objavljen u ožujku slijedeće godine. Hammond se dobro sjećao trenutka potpisivanja ugovora s Dylanom:„Svi su tvrdili da sam poludio. Dylana su odbili u Folkwaysu i svakoj drugoj diskografskoj kući kojoj je pokazao svoje skladbe. No mislio sam da u njemu doista ima nešto vrijedno pažnje“.

Album je donio samo dvije autorske pjesme – već spomenutu „Talkin’ New York“ i izrazito emocionalnu posvetu Guthrieu „Song To Woody“ – te pregršt starih duhovnih, gospel-blues  i folk napjeva a među njima i standard „A House Of The Risin’ Sun“.

U to Dylan vrijeme pod utjecajem djevojke Suze Rotelo – uvjerene ljevičarke – piše i svoju prvu protestnu skladbu „The Death Of Emmett Till“ te upoznaje Alberta Grossmana; jednog od rijetkih tadašnjih menadžera koji je držao da se izvođaču mora prepustiti potpuna autorska sloboda. Grossman koji je odlično znao manipulirati s medijima je – unatoč Dylanovom protivljenju – skovao i sintagmu „glasnogovornik svoje generacije“. Fraza se uhvatila i bila gotovo sveprisutna.

Nakon prvog posjeta Londonu i usred ljubavne veze sa Suze Dylan s naramkom novih pjesama ulazi u studio te 26. svibnja 1963. (u produkcji Hammonda i Toma Wilsona) objavljuje drugi album „The Freeweelin’ Bob Dylan“. Ovog puta album – neobičnog ovitka s   fotografijom Dylana i djevojke Suze Rotolo s kojom šeta Greenwich Villageom – ima nisku autorskih brojeva (redom kasnije prepoznati kao klasici) uz samo dvije obrade („Corrina, Corrina“ i „Honey Just Allow Me One More Chance“) što svjedoči o samopouzdanju i autorskom sazrijevanju. Naravno, „Blowin’ In The Wind“ koja je postala gotovo protestna himna generacije, zlokobna slutnja apokalipse „A Hard Rain’s A-Gonna Fall“ te „Masters Of War“ su najzaslužnije za cementiranje Dylana kao ultimativnog protestnog pjevača i glazbenika savjesti no ništa slabije nisu bile ni „Don’t Think Twice, It’s All Right“, „Girl From the North Country“, duhovite i ironične „Bob Dylan’s Blues“ i „Bob Dylan’s Dream“…  „Blowin’ In The Wind“ je Dylan napisao u svega par minuta sjedeći u cafeu u Villageu a ideju za glazbu našao u jednoj staroj crnačkoj pjesmi iz doba ropstva. Skladbu koja je postala himna generacije i ultimativni „protestni“ song prvi put je odsvirao u klubu Gerde’s Folk City uz najavu „ovo nije protestna pjesma i ja nisam protestni pjevač“. Ipak, u intervjuu folk magazinu „Sing Out!“ negdje u isto vrijeme je ustvrdio da je zadaća folk pjevača da progovri o važnim društvenim i političkim pitanjima. Kako tipično dylanovski.

Nastupi s Joan Baez na američkoj turneji, svirka s Peteom Seegerom na Jugu gdje su dali podršku kampanji za crnačka prava te digli glas protiv segregacije te duet s Joan u izvedbi „With God On Our Side“ na Newport Folk Festivalu, Dylana su smjestili u samu maticu protestnog folka. Doduše on je i dalje  uporno tvrdio da nije protestni pjevač odričući se dodijeljene mu mesijanske uloge no treći album „The Times They Are A-Changin’“  objavljen nakon ubojstva J.F. Kennedyja u siječnju 1964. bio je do srži „protestan“, gnjevan i buntovan.  Kennedyjevo ubojstvo ga je itekako pogodilo. Koncentrirajući se na protestne teme Dylan se odrekao ironije i humora brojeva s albuma prethodnika te od naslovne teme preko protestnih himni poput sarkastične „With God On Our Side“ (koju je zajedno s Joan Baez izveo 28.kolovoza 1963. na Newport festivalu), „Only A Pawn in Their Game“, genijalne „Ballad of Hollis Brown“ i „The Lonesome Death of Hattie Carroll“, „When The Ships Come In“ kojima je šamarao nepravde sustava, potpisao ultimativnu pjesmaricu protestnih šezdesetih. Album na kojem se nije našla ni jedna obrada tuđih skladbi, dao je i veličanstvene nježno ljubavne „One Too Many Mornings“ i „Boots of Spanish Leather“. No Dylanu je unatoč toga sve više smetala uloga protestnog gurua ali i – kako je to govorio – licemjerni „radikali“ i pozeri iz srednje klase koji su se tome priklonili bez istinskog zanimanja za teme o kojima progovara.

Dylan na Newport festivalu 1964.

Početkom 1964. Dylan zajedno s Joan Baez – s kojom uskoro ulazi u vezu pa uskoro raskida sa Suze Rotolo o čemu svjedoči „Ballad In Plain D“ – putuje Kalifornijom poput Jacka Kerouaca (kako je to zgodno napisao Nigel Williamsom) tražeći sebe a ne daleka odredišta. Očito se želio odmaknuti od uloge protestnog barda pa iako i dalje na koncertima (pa i onim londonskim u svibnju) izvodi svoje protestne brojeve, radi na novim skladbama poput „Mr Tambourine Man“ i „The Chimes Of Freedom“. Na ljetnom odmoru u Grčkoj završava novi materijal koji se našao na četvrtom albumu znakovitog imena „Another Side Of Bob Dylan“.

Album objavljen 8. kolovoza 1964. (a snimljen u New Yorku početkom lipnja) doista je pokazao drugu stranu Dylanove autorske poetike. Jer, kako je sam to kazao, „ne želim biti ničiji glasnogovornik niti pisati za druge već samo ono što dolazi iz mene samoga“.  Naravno takav stav ali i skladbe albuma izazvale su gnjev stare folk i protestne publike koja je Dylana i Joan Baez držala ikonama „angažiranog folka“. Značaj albuma „Another Side Of Bob Dylan“ bio je bez obzira na zvocanja čistunaca iz klubova Greenwich Vllagea  izniman. Ne samo da je bio poticaj za cijelu jednu generaciju „ispovjednih“ singer-songwritera koji će kreativno eksplodirati početkom sedamdesetih već je Dylana oslobodila starih stega.

„Another Side Of Bob Dylan“ je očekivano žanrovski šarenija, glazbeno bogatija i tematski bogatija ploča od prethode donoseći u tekstovima sve veći protok naizgled čudnih slika kasnije tako znanog poetskog toka svijesti (kao u „Motorpsycho Nightmare“) i osebujnog (jedinstvenog) Dylanovog simbolizma koji je tako očit i u „Chimes Of Freeedom“. Iako je odsviran kao i prethodnik uz usnu harmoniku i gitaru (ali i klavir koji je sjajno legao u „Black Crow Bluesu“) album je  svojim iznimnim skladbama poput „All I Really Want to Do“, „Chimes of Freedom“, „My Back Pages“, „I Don’t’ Believe You“, „It Ain’t Me Babe“… širom otvorio vrata novim obzorima. Ujedno i dao prvi fantastičan „paket“ Dylanovih ljubavnih pjesama („To Ramona“, „Ballad In Plain D“) u kojima secira svoje mahom turbulentne veze.