Piše: Zlatko GALL

Nastupni album Deep Purplea iz 1968. nikad nije stekao popularnost kod fanova kao „In Rock“ ili albumi iz sedamdesetih, no riječ je o itekako dobrom i zanimljivom prvijencu, ujedno svjedoku ishodišta s kojih se band dobacio do globalne ikone hard rocka/heavy metala. Objavljen u lipnju u SAD-u na etiketi Tetragrammaton, a tri mjeseca kasnije i u Velikoj Britaniji, prvijenac „Shades Of Deep Purple“ najavljen je singlom „Hush“ – skladbom southern soul/R’n’B pjevača Joea Texa. Bio je to čisti pogodak, barem u SAD-u i Kanadi jer „Hush“ nije tada ostavio neki poseban dojam na engleskom tržištu. Uostalom kao ni album koji je dobio mahom negativne kritike uz opasku da je riječ o „Vanilla Fudge za sirotinju“. Usporedba s Vanilla Fudge u Americi je pak prihvaćena kao kompliment pa band odlazi preko oceana na svoju prvu uspješnu američku turneju, no prije odlaska u studiju snimaju sljedeći album „Book Of Talysin“.

Instrumentalni uvod u nastupni album, tema „And The Address“ s uvodnom grmljavinom ritam sekcije basiste Nicka Simpera i bubnjara Iana Paicea bila je tipičan nabrijan prog-rock s dionicama orguljaša Jona Lorda te gitariste Richieja Blackmorea. Bio je to dokaz da su i u fazi traženja Deep Purple bili eksplozivan hard rock band s dva iznimna solista – Jonom Lordom, čije su orgulje mogle skrenuti i prema klasici i prema jazzy-bluesu te virtuoznim gitaristom Ritchiejem Blackmoreom koji je brojevima dao moćne riffove i brzoprstićka sola. „Hush“ je bio nešto posve drugačije: bezgrješan spoj rhythm and blues/soul predloška i hard-rocka sa začinima psihodelije te Blackmoreovim uletima, Lordovim solom te zaraznim himničkim refrenom. Odluka da se baš „Hush“, a ne cover „Help“ stavi na nastupni singl bila je očito presudna za budućnost banda, posebice za izvrsnu startnu poziciju u Amnerici. „One More Raining Day“ otvaraju pak prepoznatljive Lordove orgulje na koje se za kratko nadovezuje Blackmore, no skladba je – kao i „Love Help Me“ – tipičan izdanak melodioznih britanskih šezdesetih i kalifornijskog pop-rocka s bogatim pozadinskim vokalima odajući korijene pjevača Roda Evansa u tada već anakronom beatu. „Prelude Happines I’m So Glad“ ponovo ima uvod blizak poetici prog-rocka i dominantne Lordove orgulje, ali i Blackmoreov zanimljiv gitarski rad. Tema „I’m So Glad“ je naravno broj Skipa Jamesa kojeg su, uzgred obradili i Cream, no na posve drugačiji način. Konačno, dovoljno je samo usporediti Claptonov hard-blues stil s Blackmoreovim pa da se na prvu shvati različit pristup dvaju grupa. U „Mandrake Root“ će pažljivije uho zamijetiti i začetke riffa „Smoke On The Water“, ali i naslanjanja na Hendrixovu „Foxy Lady“ i Keitha Emersona iz dana Nice. U oba slučaja uspješno uz dinamiku koja će kasnije postati jedno od temeljnih obilježja albuma Deep Purplea. Obrada skladbe „Help“ Beatlesa je i zanimljiva i originalna uz uvodnu „selidbu“ broja prema psihodeličnom odsječku brit-folka dok je cover znanog “Hey Joea“ sedmominutna prog-rock „ekstravaganca“ Jona Lorda i Blackmorea u koju su ubačeni i elementi klasike naslonjene na Keitha Emnersona i Nice prije nego li krene „hendrixovska“ verzija starog broja.

„Shades Of Deep Purple“ je od onih zanimljivih albuma „s ruba“ koji pokazuju tranziciju ukusa šezdesetih od beata do prog-rocka i hard rocka (po izjavama Lorda i Blackmorea i uz jaki utjecaj Vanilla Fudgea) te je ključan za razumijevanje evolucije Deep Purple koji su sa Zeppelinima i Black Sabbath „formatirali“ hard rock/heavy metal ranih sedamdesetih.

Vanilla Fudge, s kojima su, bilo po dobru ili po zlu, Deep Purple uspoređivali britanski i američki kritičari, netipičan je, mada veoma utjecajan band čiji su aduti bili nadahnuto posvojeni coveri pop hitova. Svojevrsna čvrsta karika koja je povezala psihodeliju, prog rock i proto-heavy metal, Vanilla Fudge su tijekom 1967. i 1968. dvama studijskim albumima – prvijencem „Vanilla Fudge“ i „The Beat Goes On“ stekli kultno sljedbeništvo no također i postigli zavidan komercijalni uspjeh. Izvorna postava s orguljašem Markom Steinom, gitaristom/pjevačem Viceom Martellom, basistom Timom Bogertom i bubnjarom Carmineom Appiceom (sva četvorka su i pjevali) do razlaza 1970. snimila je još tri albuma, no prvijenac ostaje njihovo najbolje i najkomercijalnije izdanje. Mada objavljen u ljeto 1967., valja ga ipak gledati zajedno s drugim albumom „The Beat Goes On“ objavljenim šest mjeseci kasnije koji je njegova – pomalo bizarna te svakako eksperimentalna – ekstenzija iliti radikalan nastavak prvijenca.

U osnovi poetike benda bile su Steinove Hammond orgulje kao okosnice „jamminga“ u studiju uz izvrsna višeglasja koja su davala poseban pečat obradama tuđih hitova. Posebice Beatlesa koji su – i na prvom i drugom albumu – najzastupljeniji. Prvijenac tako otvara „Ticket To Ride“ pretvorena u šestominutni epski broj četvorice vrhunskih instrumentalista. Takva je bila i zaključna „Eleanor Rigby“ – jedan od najboljih covera neke skladbe Beatlesa! Gospelom ozračen uvod Hammonda s „onozemaljskim“ pseudo-liturgijskim vokalima te savršena dinamika broja s dionicama prigušenim do šapata i eksplozivnim dijelovima dokaz je iznimnog talenta benda u posvajanju i tako općih mjesta kao što su hitovi s rang lista. Poput megahita „You Keep Me Hanging On“, znanog u izvedbi Supremesa, koji je dobio moćno hard rock izdanje posve drugačije od detroitskog pop-soul izvornika. Isto vrijedi i za Mayfieldovu „People Get Ready“ odsviranu kao himničko nabožni broj natopljen gospelom, „She’s Not There“ Zombiesa odvučen u psihodelični prog-rock s elementima proto heavy metala te sjajnim solima i ritam sekcijom, „Bang Bang“ – znani hit Sonnyja Bona i Cher koji je od izvorne pop teme postao prava prog-rock drama. Uz covere album je donio i tri autorska, kraća instrumentala koji su zapravo najavili „koncept“ idućeg projekta. Naime „The Beat Goes On“ je bio „album bez pjesama“ odnosno projekt koji je osim uvodne autorske „Sketch“ nastao kolažiranjem revidiranih krhotina najrazličitijih predložaka u rasponu od Elvisovog „Hound Doga“ do Beethovena. Pored ostalih čak pet brojeva Beatlesa. „The Beat Goes On“ je mjesec dana kasnije dobio nasljednika „Renaissance“, ovog puta sa sedam autorskih skladbi na konceptualnom projektu koji se odmakao od (komercijalne i artistički uspješne) formule prvijenca te posve ušao u prostor acida i psihodelije bandova poput Iron Butterfly. Nije to bio loš album, no ipak slabiji od prethodnika budući da mu je nedostajala melodijska poveznica ili „fokus“ koji bi u cjelinu povezao iznimna instrumentalna umijeća i odsvirane dionice četvorke.

Razišli su se  nakon oproštajnog koncerta u ožujku 1970. (kasnije su se doduše okupljali nekoliko puta za kraće „nostalgične“ turneje), a Bogert i Appice najprije osnovali Cactus a potom i “super grupu“ s Jeffom Beckom nazvanu, dakako, Beck, Bogert & Appice. Vanilla Fudge svakako ostaju zapamćeni kao utjecajan band, ali i kao najbolji „cover band“ u povijesti rocka koji je posvajanjem tuđih hitova svakome od njih dao i svoj „autorski“ pečat.