Naslovna fotografija: Livio Andrijić

Piše: Zlatko GALL

Vijest, mada očekivana, tog je vrelog 29. srpnja 2018. pukla kao udar groma.

„Legendarni pjevač Oliver Dragojević, legenda hrvatske glazbene scene, umro je u Splitu u 71. godini života. Slavni pjevač umro je jutros u pet sati u splitskom KBC-u, mjesec dana nakon što je hospitaliziran i godinu dana nakon što mu je dijagnosticiran rak pluća“, objavio je Večernji list.

Kao i većina hrvatskih medija Večernjak je naveo da su Oliverove zdravstvene tegobe počele u kolovozu 2017. kad mu je dijagnosticiran rak pluća. Uslijedila je kemoterapija i hrvanje s bolešću, no Oliver nije gubio optimizam. „Sada mi treba mir. Moj je spas glazba. Hvala svima na brizi“, poručio je za Večernji list nekoliko dana nakon što je javnost saznala za njegovu bolest. Bio je optimističan i veselio se najavljenom koncertu u prosincu u splitskoj Spaladium Areni gdje je – na dva unaprijed rasprodana koncerta – s publikom trebao proslaviti sedamdeseti rođendan. Koncert je ipak po preporuci liječnika bio otkazan kao i dolazak Olivera na Porin tri mjeseca kasnije kada je dobio nagradu za životno djelo. Obratio se tada publici video pozivom iz svog doma i rekao: „Kao dijete sam želio svirati i pjevati i taj san se nekako prekinuo. Pozdravljam sve dobre ljude koji su bili oko mene i koji su me podržali u toj krizi. Čini mi se da još uvijek ima vremena za pjevati i svirati i, ako se stvari poprave, bit će to dobro. Iza mene je stala moja familija i svi ljudi koji su se trudili da mi bude što lakše, a pogotovo svi na onkologiji u Splitu. Želim da se nastavi ovo moje putovanje kroz život, uživajte i ča je život vengo fantažija“. U prepunoj Spaladium Areni koja je višeminutnim aplauzom popratila Oliverove riječi zacijelo, kako bi kazala otrcana fraza, ni jedno oko nije ostalo suho. Iako su koji mjesec kasnije stizale i optimistične vijesti o oporavku, pogoršanje je Olivera iz Vele Luke ponovo dovelo u splitsku bolnici gdje je i preminuo.

Kraj jedne velike priče?  Nipošto. Jer, kao nikada do tada, Hrvatska je tih dana tugovala. Iskreno.

Zacijelo je tek tada postalo jasno koliko je dubok Oliverov trag, koliko su značajne njegove emocijama natopljene „dalmatinske himne“ čak i za one koji su uvijek brkali peškariju i peškafondo, lancune i botiljune, a svaki put kad bi čuli „Vitar puše“ pitali „kaj to Dalmošima znači Šolta?“. I zadnjem estradnom nevježi moralo je biti jasno da u vremenu i prostoru niskih vrhunaca u kojem se riječ „selebriti“, „zvijezda“ ili „legenda“ rabi kao psovka, nazvati Olivera Dragojevića legendom ili nekim drugim terminom za estradnu veličinu, bila bi prava uvreda. Jer Oliver je – bez imalo pretjeravanja – vrijednost nemjerljiva estradnim mjerilima. Kao „kozmički Dalmatinac“ – kako ga je odavno nazvao Dražen Vrdoljak – ili, naprosto, kao Oliver Veliki, u usporedbi s kojim su mnoge druge „veličine“ mizerno sitne.

Foto: Livio Andrijić

Vijest o smrti Olivera Dragojevića, koja je uz prigodne tekstove preplavila hrvatske medije, očekivano je izazvala reakcije i u Srbiji. Većinom, pune toplih riječi i sjećanja na pjevača čije su skladbe impregnirale sjećanja milijuna građana negdašnje države, ali i njenih kasnijih razdruženih članica. Ne bez vraga jer Olivera – unatoč odluci da ne nastupa u Srbiji – nitko „tamo daleko“ nije zaboravio. A i kako bi kad njegove pjesme, one stare runjićevske i one nastale u posljednjih dvadesetak godina, u Beogradu trešte iz kafića, vrte se na radijima i postaju, u pravom smislu riječi, „južnjačka utjeha“. I za sve one kojima je dalmatinska obala ostala zapisana kao nostalgična razglednica vlastite „bolje prošlosti“ i za publiku koja se na Olivera navukla tek poslije „Cesarice“.

„Zbogom Olivere“ kazali mnogi, a Split – taj ekstrovertirani i neuralgični grad podijeljen, baš kako mu ime na engleskom veli, ideološkim, kulturološkim te svim drugim rasjedima i provalijama, upriličio oproštaj koji se pamti. S „cilin gradon“ okupljenim na Rivi, stotinama brodica koje su katamaran s lijesom pratile sve do Oliverove Vele Luke i suzama koje su se miješale s pjesmom. S „Galebom“ i “Vjeruj u ljubav“. I sam sam te večeri nakon objave Oliverove smrti svjedočio okupljanju na Pjaci gdje su se u po’ glasa pjevale Oliverove pjesme ili kasnije na mitskim festivalskim Prokurativama gdje su spontano osebujni hommage i „adio“ Oliveru otpjevale cure iz ženskih klapa i njihove muške kolege. Bio je to još jedan dokaz o čvrstim vezama Olivera i njegova Splita. Tog čudnog grada u kojem nema zvijezda već, kako bi to rekli TBF-ovci, „ili štrace, ili face“. A Oliver je uvijek bio – faca. I to najveća.

Olivera su zacijelo, kao i Rolling Stonese ili Boba Dylana, pitali – ili barem željeli pitati – kojeg im vraga u dugovječnoj karijeri i u ozbiljnim godinama za mirovinu trebaju nove turneje i veliki koncerti. Svojevrsni odgovor je dao  magazinu Story govoreći o koncertima u Carnegie Hallu, Sydneyjskoj Operi, Olympiji, Royal Albert Hallu…

“Trema je uvijek prisutna, pa i kad su takve velike dvorane u pitanju. Ali kad imaš tonsku probu, pa generalnu, cijeli niz raznih probi jer smo u svakome od tih gradova bili cijeli dan u dvorani, onda cijeli dan pjevaš i jednostavno zaboraviš. Izađeš na pozornicu treći put i počneš raditi ono što si radio i prije dva sata, samo počneš pjevati i onda si potpuno opušten i bude baš odlično. Zbog osjećaja kad uđeš u dvoranu, a svi ti plješću i ustanu, postaneš poput malog djeteta, sam sebi važan. Zvuči malo narcisoidno, ali shvatiš koliko ljudi sluša nešto što ti radiš. Zacrtao sam sebi u životu da ću ići negdje gdje je strašno važno biti. To su te dvorane, to je bio moj cilj i to sam i ostvario. Na tim sam nastupima i izgubio puno novca zato što je to jako skupo, troškovi su golemi, ali mi to uopće nije bilo važno. Ne mogu vam objasniti taj osjećaj, to je nešto toliko dobro, toliko lijepo. Tko nije probao, ne može si taj osjećaj dočarati…“.

Jer, kako je to znala reći Vesna Dragojević – da ljudi znaju koliko on žarko želi pjevati i svirati, ne bi ga nikad plaćali jer on bi to radio iz gušta besplatno.

To guštanje u glazbi – čak i u godinama kad se teško živjelo – trajna je konstanta Oliverove karijere. Posebice u onoj „post runjićevskoj“ fazi kad je uradio smione iskorake koje zacijelo nebi uradio nitko drugi. Kada je s novim suradnicima smiono kretao prema novim obzorima i glazbenim izazovima zaključivši da su mu obitelj, glazba i more bili apsolutni prioriteti. Oliver, doduše, nikad nije bio trendovima stvorena sezonska veličina niti pak medijski napuhan balon no, za reći pravo, nikada nije bio ni od onih koji bi palili mostove za sobom i s lakoćom ulazili u nove glazbene eksperimente. Vesna Dragojević svjedoči da je svojevrsno oslobođenje donijela činjenica da je kao skrbnik za brojnu obitelj i – ne svojom voljom – radoholičar koji je, uzgred rečeno, od devedesetih nadalje odradio više od 400 humanitarnih koncerata, odrastanjem i osamostaljivanjem sinova zaključio da ipak može „povući ručnu kočnici“. U njegovom slučaju to je značilo svirati i pjevati samo ono što ga istinski raduje. „Uvjerena sam da bi njegov sljedeći glazbeni korak bilo sve veće okretanje prema jazzu; prema glazbi koju je oduvijek volio i doma slušao: i Rayju Charlesu i Pinu Danielliju i mnogim novim jazzerima koje je danima znao slušati i gledati na YouTubeu“, reći će mi Vesna. Stoga je kao i Bob Dylan ili Johnny Cash, unatoč statusu “žive legende” kojoj bi se mnogo toga, pa i lijenost i manirizam, progledali kroz prste, umjesto u predumirovljeničku rutinu u svojim je zrelim godinama složio možda najimpresivniji diskografski i koncertni niz u karijeri. Suradnja i, još i više, druženje s Bjelinskim i Gelom, Elvisom Stanićem, nezaobilaznim Gibonnijem, Matijom Dedićem… očito su bile Oliveru jednako poticajne kao što je Cashu to bio ulazak u studio Ricka Rubina ili pak Dylanu nova koncertna mladostna „Never Ending Tour“.

Foto: Livijo Andrijić

Pokazao je to i nažalost posljednji samostalni album iz 2013. znakovito nazvan „Tišina mora“. Bio je novi nastavak ili nova epizoda serije začete albumom „Vridilo je“ i Oliverovog „novog vala“ koji je, naravno, i na novom albumu sazdan i od štogod „stare vode“. S obilatom dozom dalmatinske šansone, štogod prtljage s prethodnih jazzy albuma i tragova još ranijih pop iskustava iz dana suradnje s mlađim autorima poput Dina, Lukyja i Gibe. “Tišina mora“ zapravo je donijela još jedan iskorak u zapanjujućoj genezi pjevača koji se, premda je još od “Cesarice“ neupitna ikona i megazvijezda dalmatinske šlageristike, nije zadovoljio cupkanjem u mjestu. Pa ma koliko ono bilo ziheraški komotno i financijski isplativo. Čudi li ikoga da je more opet u naslovu jednog Oliverova albuma ili pjesme? A “Tišina mora“ je bio vraški dobar album. Istovremeno i klasičan oliverovski komad i tako svjež. Odluka da se popis autora proširi – pa su uz Tedija Spalata i njegove tri pjesme tu još Dado Pastuović, Branimir Mihaljević i sam Oliver koji je s tekstopiscem Jakšom Fiamengom za album napisao dva broja – a produkcija, aranžmani i svirački dio prepuste Elvisu Staniću – i te kako se isplatila. On je prepoznao ne samo Oliverove čudesne vokalne sposobnosti već i “prtljagu“ koju je sa sobom donio u studio. Uz brojne mega-koncerte u zemlji i inozemstvu te suradnju sa violončelistom Stjepanom Hauserom još jedno golemo zadovoljstvo donio mu je album/zajednički projekt s Gibonnijem znakovito nazvan „Familija“.

„Gibo i Oliver su bili više od suradnika, glazbenika i prijatelja: bili su srodne duše. Obojica potpuno posvećeni glazbi. Valjda je zato Gibo i sagradio kuću na Korčuli da mu bude bliže… Kad je nastajao album „Familija“ cijelu su zimu sjediti uz klavir i slagali pjesme, raspravljali o njima, radosni i u svome svijetu poput male djece… Sjećam se da je Oliver jednom čitajući Gibin tekst i zasuzio. Ne čudi me jer da se mene pita „Udica“ bi bila nova himna Dalmacije“, rekla mi je Vesna Dragojević.  

Naravno, Gibo i Oliver nisu bili od jučer ,no prvi zajednički album te nekoliko mega-koncerata kojim su ga promovirali pokazao je dubinsko razumijevanje dvaju vrhunskih glazbenika, odnosno, kako sam zapisao u osvrtu albuma, „dva brata po istoj materi Dalmaciji“. Promovirali su ga sjajnim zajedničkim nastupima, a onda je došao i veliki Oliverov koncert u prepunoj zagrebačkoj Areni. Koncert je prošao sjajno, publika napustila Arenu oduševljena no Oliverovi suradnici nisu mogli ne zamijetiti da je pjevač ostajao bez daha i žalio se na umor. Nešto očito nije bilo u redu, a u ljeto su stigle i najgore moguće vijesti: Oliver je obolio od karcinoma. Nije se dao. Pače, s Nenom Drobnjakom kao glavnim operativcem za velike nastupe te nezaobilaznim Antom Gelom, pripremao se za veliki rođendanski koncert – pače, dva odavno rasprodana koncerta u splitskoj Spaladium Areni 7. prosinca 2017. Gibonni je dakako trebao biti jedan od gostiju, kao i ekipa koja je s Oliverom nastupila u Zagrebu, pa i Serrano kao poseban gost na drugom koncertu. Glazbenička ekipa je svakodnevno vježbala u Splitu, svaki detalj koncerta bio je precizno dorađen no koncerti su ipak morali biti odgođeni jer je iznenada došlo do pogoršanja. Oliver je završio u bolnici jer je nastupila kriza – tako česta za rijetku vrstu karcinoma od kojeg je obolio – i doslovno se borio za život. Osim obitelji uz njega su svakog dana bili Tedi Spalato i Gibo. Čak je, temeljen na lažnim dojavama iz splitske bolnice, jedan portal objavio vijest o Oliverovoj smrti. Oliver se izvukao iz krize, osjećao se bolje, čak s Tedijem Spalatom pomalo pjevušio te ponovo otišao u Vela Luku na kućnu njegu i pasku obitelji.

Iako je do kraja bio optimist boreći se s bolešću koja je sve više uzimala maha, preminuo je 29. srpnja 2018.

Kraj velike glazbene karijere ali i jedne velike storije? Nikako.

Ispraćaj Olivera na posljednje putovanje od Splita do Vele Luke – gdje je pokopan u društvu najbližih u obiteljskoj grobnici – bio je veličanstven. Svaki pokušaj opisivanja atmosfere na Rivi i u splitskoj luci koje su ključale emocijama – istovremeno i tugom i ponosom – nužno bi završio u patetici. U nekim racionalnim analizama tog nezapamćenog ispraćaja sa desecima tisuća naguranih na obali i stotinama brodica, jedrilica, glisera, jahti… koje su krenule na ispraćaj katamarana s Oliverovim lijesom, spominjao se i „feedback“ onog euforičnog dočeka hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji u Zagrebu te „repriza“ dočeka Gorana Ivaniševića nakon osvojenog Wimbledona… Split je pamtio samo još jedan takav ispraćaj na Rivi: onaj dr. Anti Trumbiću – velikom hrvatskom i splitskom političaru koji je preminuo 1938. Ispraćaj je čak „prepoznat“ kao nešto očekivano od ekstrovertiranog „ludog grada“ kakav je Split oduvijek bio. Možda je sve to točno, no u mjesecima koji su slijedili postalo je jasno da su Oliver i njegove pjesme tako duboko urezane u kolektivnu memoriju ne samo Dalmacije i Hrvatske već i svih dijelova bivše države da ih ni ovo vrijeme brzih vijesti i još brže zaboravljenih senzacija ne može zaboraviti. Kao i pjevača kojem je pristajalo ime The Voice, kao i iznimnu osobnost koja je – tako očito – dotakla i one koji su ga upoznali samo preko pjesama.

Gotovo svih četrdeset godina svoje kritičarske i novinarske karijere pisao sam o Oliveru, divio mu se čak i onda kad sam bio nesklon festivalskoj šlageristici i humpa-cumpanjima, pisao (i guštao na njima u publici i backstageu) o svim njegovim velikim koncertima i prijelomnim albumima… Nakon svega mogu samo reći ono isto što mu i danas govore svi oni kojima je otkrio tajnu „južnjačke utjehe“: fala ti i vridilo je!

(izvadci iz predstojeće knjige Zlatka Galla – „Oliver – Trag u beskraj“)