POP GALLAKSIJA | Jugotonove “zlatne šezdesete” (6/6): Osmijeh Grupe 220 i – zvijezda je rođena!

Najbolji albumi šezdesetih (54)

Grupa 220

Jugotonove “zlatne šezdesete” – 5. dio

Osmijeh Grupe 220 i – zvijezda je rođena

Piše: Zlatko Gall

Ipak ona prava hrvatska diskografska priča autorskog rocka počinje s Grupom 220.  

Pjesma Drage Mlinarca „Osmijeh“ koja se našla na prvom singlu grupe objavljenom 1967. postaje prvi pravi autorski hit jednog domaćeg banda. Snimila ju je Grupa 220, novi band sa članovima negdašnjih Jutarnjih zvijezda – ritam gitaristom Mlinarcem i basistom Mišom Tatalovićem, te solo gitaristom Vojkom Sabolovićem i bubnjarom Rankom Balenom. Grupa 220 je – kako je to već bilo uobičajeno – lokalnu popularnost stekla svirajući popularne inozemne brojeve na „domaćem terenu“, na zagrebačkom plesnjaku Vrbiku a potom na drugim prestižnijim zagrebačkim adresama.

„Osmijeh“ je Mlinarac napisao još u Jutarnjim zvijezdama no nakon što se snimka na Radio Zagrebu „primila“ kod mlade publike, za Jugoton snimaju i objavljuju EP sa četiri pjesme.: Mlinarčeve „Osmijeh“, „Uvijek kad ostanem sam“ i „Grad“ (kasnije je postala dio soundtracka za Hadžićev film „Protest“) te rockersku obradu polke „Večer na Robleku“. (I ovaj se EP 2020 našao u kolekciji Jugotonovih reizdanja).

Prvoj Mlinarčevcoj verziji „Osmijeha“ Vojko Sabolović je dao prepoznatljiv gitarsku uvod i svirku koja podsjeća i na Beatlese i Byrdse što je, uz rokersku bas dionicu i Balenov „beat“, broju davalo karakter modernosti na tragu skladbi koje su s kašnjenjem dolazile i do nas. I Grupa 220 korača  izvan prostora plesnjaka i gitarijada pa na Festivalu šansona u Zagrebu nastupa sa skladbama „Košulja sa cvjetićima“ Stipice Kalođere te „Zaboravite što sam vam rekao“ Alfija Kabilja. Ova prva bila je nadahnuta kod nas veoma popularnim francuskim pjevačem Antoineom i njegovim hipijevskim imageom kojeg je već bio posvojio Mlinarec. O popularnosti tih godina najbolje govore i česte naslovnice u „Plavom vjesniku“. Zvjezdanom statusu svjedočilo je i pojavljivanje Grupe 220 u filmu „Tri sata za ljubav“ za kojeg je Mlinarec pisao glazbu te prvi televizijski spotovi („Osmijeh“).  Na drugom EP-ju uz Mlinarčeve hipijevske teme „Kad bih bio Petar Pan“, „Dobro došla draga“ i „Ljubav je kao cvijet“ našla se Kabiljova „To već i vrapci fućkaju“ sa zagrebačkog festivala a početkom 1968. Grupa 220 je na još jednom Zagrebačkom festivalu s Krajačevom „Kamo vodi sad sve to“. U ljeto –  koji mjesec nakon dolaska klaviriste Branimira Lamberta Živkovića – zajedno s  Arsenom Dedićem nastupaju i na „Splitu“ sa skladbom „Razgovaram s morem“. No pravi uzlet tek je bio pred njima. Uslijedio je naime album „Naši dani“ – prva rokerska long play ploča u Jugoslaviji.

Dolazak petoga člana, orguljaša i klaviriste Branimira Lamberta Živkovića, Grupi 220 je tih godina dao  bogatiji sound utemeljen na pištećim orguljama koje su najčešće podsjećale na zvuk Alana Pricea ali i mogućnost za izlazak iz zabrana klasičnih VIS-ovskih aranžmana uz aranžerske eksperimente i inovacije.

Grupa 220 na domaćoj je sceni bljesnula poput Beatlesa. Kao i Beatlesi, Grupa 220 je uhvatila vibracije svojega prostora i vremena te ih pretočila u nisku iznimnih hitoidnih skladbi („Osmjeh“, „Grad“, „Sreća“, „Kad bih bio Petar Pan“, „Ljubav je kao cvijet“…) da bi svojim albumom prvijencem – slično Beatlesima s albumima „Rubber Soul“ iz 1965. te godine kasnijim „Revolverom“ – shvatila značaj long play formata kao novoga medija. Album „Naši dani“ izvorno objavljen 1968. nije naime samo pionirski diskografski pothvat, album koji nosi atribut prvijenca domaće (a i tadašnje jugoslavenske) pop produkcije već projekt na kojemu barem pola skladbi čini tematsku cjelinu. Potom, između 1966. kad je koncem godine objavljen „Osmijeh“  i 1968. Drago Mlinarec i Grupa 220 bili su najveće hrvatske pop-rock zvijezde.

Zapravo nisam jedini iz tog vremena koji drži da su im jedni pravi konkurenti doista bili samo Beatlesi… Grupa 220 je imala  kultnu publiku, Mlinarec je – rekoh – u Plavom vjesniku – imao autorsku kolumnu, imao je svoje skladbe uključene u filmove… Sa frizurom a la Antoine i sklonošću ka košuljama s tada veoma modernim prugastim ili cvjetnim dezenom bio je i prava ikona novoga doba koju su obožavale i curice i mediji. Konačno, Grupa 220 bila je prvi pravi domaći „kolektivni singer-songwriter” s isključivo vlastitim autorskim materijalima…

Dragu Mlinareca , utemeljitelja, gotovo isključivog autora, gitarista i pjevača kultne Grupe 220 moglo bi se stoga bez imalo pretjeravanja nazvati domaćim rock začinjavcem, „djedom rocka” ali i „kumom domaće autorske rock poetike”. Mlinarec i Grupa 220 su u šezdesetima bili pioniri koji su krčili prtinu vodećim protagonistima takozvanog „drugog vala” (prvi su činili Bijele Strijele, The Mladis, Crveni koralji, Matt Collins…) i bili predvodnici rock iskaza temeljenog na prihvaćanju novih globalnih pop rock standarda ali, kako je to na bilješci za njihov album „Naši dani” 1968. zapisao Pero Zlatar, i nastojanja da se „vlastitim skladbama stvara vlastiti stil i svoj ukus nametne publici”.

***
Ako ste propustili, prvih 5 nastavaka ovog serijala možete pročitati ovdje: