Piše: Zlatko GALL

Bili su i ostali kultni band kojima su Doorsi „maznuli“ mogućnost da postanu mainstream. Tako barem glasi priča jer, otišavši na koncert Lovea, Jac Holzman utemeljitelj Elektra recordsa, oduševio se njihovom predgrupom Doorsima i odlučio njih umjesto družine Arthura Leeja pogurati u mainstream.

Ipak, Love su prvi rock band koji se našao na do tada folk etiketi Elektri; grupa koja se još prvijencem „Love“ iz ožujka 1966., predstavili uspjelim garažnim folk-rock stilizacijama na tragu amplificiranog Boba Dylana i Byrdsa miješanim s nezaobilaznim utjecajima tadašnjih britanskih grupa – a posebice Rolling Stonesa – te žestokom svirkom koju bi danas mnogi nazvali i  proto punkom. Album snimljen u hollywoodskom studiju Sunset Sound Recorders imao je zanimljive autorske skladbe te odličan cover „My Little Red Book“ Burta Bacharacha, no bio je odveć ekscentričan i pod utjecajem engleskih beat grupa a da bi dobro prošao na tadašnjem američkom pop tržištu i kod šire američke publike. Love za širi uspjeh kao da nije ni bilo briga jer su se zadovoljili svojim kultnim statusom na underground sceni LA-a te – za divno čudo – izbjegavali nastupati na velikim koncertima. Na albumu su se našli i klasici folk-rocka no skroman uspjeh na rang listama doživio je samo hendrixovski singl „Seven & Seven Is“. No, pravu vrijednost albuma sjajno je pokazao i „posthumni“ album/reizdanje prvijenca u ediciji „An Electra Classsic” na kojem su se našle snimke u  izvornom mono i stereo miksu. Također i ranije ranije neobjavljene alternativne verzije tema „Number 14” i „Signed D.C.” Reizdanje je također pokazalo da je prvijenac odlično ostario zadržavši izvorni šarm folk-rocka iz njegove pionirske faze bez obzira radilo se o maštovitoj verziji Bacharachove „My Little Red Book” (s praskavim gitarama i protopunkerskom garažnom energijom), „Can’t Explain” sa sjajnim jangle gitarama a la Byrds ili pak baladama poput “Mushroom Cluds” (s psihodeličnim nabojem Zapadne obale).

Slijedeći album „Da Capo“ iz 1967. bio je bitno drugačiji. Dakako uz naglašenije utjecaje psihodelije koja je dominirala prvom stranom albuma s temama koje su kombinirale klasičnu gitaru, jazz, barokne chamber-pop aranžmane i pop melodije. Na prvoj strani LP-ja bili su biseri poput „Orange Skies“, „Stephanie Knows Who“ te „Castle“ a na drugoj pak strani ploče bio je devetnaestominutni blues jam „Revelation“ (znakovito  izvorno nazvan „John Lee Hooker“). Na prvoj se strani našao i američki hit „Seven and Seven Is“; žestoki gitarski broj kao pankerski burevjesnik. „Da Capo“ je snimila nova proširena postava banda jer  se starim članovima Arthuru Leeju, sjajnom gitarističkom dvojcu Johnnyju Echolsu i Bryanu Mac Leanu, basisti Kenu Forssiju uz novog bubnjara Michaela Stuart-Warea pridružio i Tjay Cantrelli (saksofon i flauta) dok je stari bubnjar Alban „Snoopy“ Pfisterer prešao za orgulje i čembalo.

I sam sastav benda svjedočio je o Leejevom sve očitijem ulasku u psihodeliju pa ne čudi da je slijedeći „Forever Changes“ bio baš takav ali i album povratka pjesmi. I jedno i drugo bilo je pametan i logičan potez. Lee je dobro razumio što su Beatles htjeli i napravili sa „Sgt Pepperom“ a još i više da mu se nakon Hendrixa i Doorsa, sužava prostor na, uvjetno rečeno, „underground sceni“. Na snimanje „Forever Changes“ okupila se moćna gomilica studijskih glazbenika čemu je jedan od razloga bila slojevitost skladbi s  bogatom orkestracijom, gudačima, puhačima i klasičnim partiturama a drugi mnogo prozaičniji jer je producent Bruce Botnick bio nezadovoljan stanjem u bendu. Zapravo, Love su „na dah“ snimili samo dvije skladbe („The Daily Planet“ i „Andmoreagain“ prije nego li ih je Botnick poslao „natrag u garažu“ na vježbanje materijala. Četiri mjeseca kasnije kad je album bio gotov svi su mogli reći – vrijedilo je. Jer sa svojim nadrealnim tekstovima i atmosferom, „Forever Changes“ bio je gotovo manifest psihodeličnog rocka. Negdašnje reske i agresivne gitare čule su se u svega par brojeva poput „A House Is Not A Motel“ i  „Live and Let Live“ jer ih je zamijenilo fino tkanje akustične gitare, flaute i bogata orkestracija (gudači i puhači) koji su dodatno naglašavali melodije brojeva autorskog dvojca Arthura Leeja i Bryana MacLeana. Bile su to mahom skladbe slutnje skorog kraha idiličnog „ljeta ljubavi“ sa živopisnim slikama rata i nasilja koje buja(„A House Is Not A Motel“) ili o narkotičkoj ovisnosti („Live And Let Live“)…

Ni album a ni njegovi singlovi „Alone Again Or“ (nastupni broj albuma) i „Andmoreagain“ nisu postigli nikakav komercijalni uspjeh no koju godinu kasnije albumu su se svi naklonili. 

Nezadovoljan minornim uspjehom, Lee je raspustio grupu i s novom postavom snimio solidni rock album „Four Sail“. Ni on ali ni kasniji albumi „Out Here“ i „False Start“ kao ni brojne inkarnacije grupe nisu nadmašile vrijednost esencijalnih ranih projekata. Kraj priče? Sve do početka dvijetisućitih činilo se baš tako.

Iako su mu dijagnosticirali Parkinsovu bolest  Lee je 15. siječnja 2003. započeo novu turneju a u londonskom Royal Albert Hallu održao senzacionalni koncert posvećen – za divno čudo – albumu „The Forever Changes“. Punih 35 godina nakon izvornog objavljivanja jednog od najutjecajnijih albuma šezdesetih, Lee je – slično Brianu Wilsonu i njegovoj koncertnoj reprizi „Pet Soundsa“ – odlučio na pozornici gotovo faksimilno obnoviti jedno od remek djela rocka.  Puhači i gudači, iznimna orkestracija ali i Lee i Love u sjajnoj formi, albumu „The Forever Changes Concert“ dali su veoma visoku ocjenu. Njoj su, dakako, kumovali i dodaci na bonus discu: zgodici s albuma prvijenca poput „Seven & Seven Is“ te „My Little Red Book“ ali i video zapis koncertne izvedbe „Alone Again Or/Aloneagainor“ učinivši “reprizu“ slavnog albuma vrijednom svake pažnje.