Piše: Zlatko GALL

“Ono sve što znaš o meni, to je stvarno tako malo…” pjevao je veliki Arsen 1969. u “Sve što znaš o meni”, prvoj skladbi na A strani fascinantnog albuma prvijenca “Čovjek kao ja”. Danas, četiri godine nakon Dedićeve smrti, većina će reći “promašio je ceo  fudbal”. Jer o Arsenu odavno već svi sve znaju. I o osobnom životu, o Gabi i Matiji, autorskim kantautorskim zgodicima, o glazbi za filmove, kazalište i televiziju, zbirkama uglazbljene i neuglazbljene poezije, o crtežima i akvarelima…

Ipak, krivo. I Arsenov golemi glazbeni opus podložan je stereotipima. Ili, preciznije, nekim – posve pogrešnim – općim mjestima.

“Arsen je veliki kantautor, ali osrednji pjevač”, glasi jedno od takvih općih mjesta. “On nije pjevač poput sugrađanina Vice, ali je sjajan interpetator kao što su to Bob Dylan, Jacques Brel ili Leonard Cohen”, kazati će u njegovu obranu drugi. No, i oni koji ga osporavaju i oni koji ga štuju u konkretnom su slučaju u krivu. Jer Arsen je bio ne samo veliki autori interpretator već i veliki pjevač. Naravno, nije bio od sorte belkantista koji su jednom nogom bili u opereti, a drugom u šlageristici ili pak od klapskih tenora jakoga “gučka”, već sjajan pjevač osebujnog stila i iznimnih vokalnih “performansi”.

Ultimativan dokaz tome konačno se pojavio na nosaču zvuka; na dvostrukoj kompilaciji “Arsen Dedić: rane godine – kronologija (1962. – 1964.)” koju je sjajno složio i pedantnom pratećom bilješkom (koja otkriva pravog connoisseura) opremio Siniša Škarica. Čak 39 snimaka nastalih od 1962., odnosno onog prvog zapisa s coverom globalnog mega hita Chubbya Checkera “Let’s Twist Again” (koji je u Arsenovom prepjevu postao “Zapleši twist”) pa do dvije godine kasnije “Kuće pored mora” – te prve u nizu antologijskih “dalmatinskih šansona” – Dedić-pjevač je prošao put od tada vraški modernog sljedbenika Tonya Dallare, najbitnijeg člana vokalnih grupa Prima, Syrinx, Zagrebačkog kvarteta i još poznatijih Melosa pa do “duhovnog brata” talijanskih kantautora poput Gina Paolija ili Luigija Tenca, Fabrizia de Anrea i Sergia Endriga. Ili pak njihovih frankofonih “rođaka” po glazbi, glasu i stihu: Brassensa, Brela, Anzavoura, Becauda…    

Škaričinu sjajnu kronološku kompilaciju – prepunu bisera, snimaka otetih zaboravu i po prvi put objavljenih skladbi – otvara “Zapleši twist”. Očaravajuća i vrckava skladba snimljena relativno brzo nakon što su Checker i twist zaludili svijet,  s mladenački svježim Arsenom koji vješto posvaja tada tako trendi “štucavi vokal” tipičan za tadašnje izvedbe, ali i nešto kasnije yeah-yeah pjevače (Škarica će s pravom prepoznati utjecaj talijanskih “urlatora”) no s već prepoznatljivim koloritom koji je baš dobro legao uz doo-wopom nadahnute pozadinske vokale. Kao i niz kasnijih Arsenovih prepjeva, bio je to i dokaz propusnosti globalnih trendova u zemlji koju i danas mnogi nesmotreno ili tendenciozno smještaju iza “željezne zavjese”.  “Rođena za mene” (cover skladbe “Nata per me” u koju je ubačena zgodna “parlatina”) i “Stari frak” (prepjev Modugnove predvolarovske “Vecchio frack”) na sličnom su tragu s Arsenom kao odličnim solistom Melosa. S naknadnom pameću moglo bi se možda kazati da je ova potonja čak  anticipirala i neke kasnije Arsenove izvedbe s “Homo volansa”.

I prva skladba domaćih autora “Negdje”, autora Nikice Kalogjere s Arsenovim tekstom, a još više prepjevi Paolijevog “Un uomo vivo” (“Jedan živi čovjek”) te jazzy standarda “The Lady Is Tramp” (“Skitnica”) u šarmantnom doo-wop ruhu Melosa, baš kao i Kinelova “Za sretan put”, Arsena predstavlja kao pjevača istančanih emocionalnih tonova. Prvi EP potpisan Dedićevim imenom (“Arsen Dedić pjeva” iz 1963.) te snimka skladbe sa zagrebačkog festivala s Lentićevom “Jesenji dažd” i dramatičnim modernim aranžmanom Marija Rijavca koja se našla na festivalskom albumu (onim “malim” long plejkama od 25 centimetara – kako precizno bilježi Škarica), donose reprezentativne izvedbe Arsena pjevača. Veoma dobra verzija “Jesenjeg dažda” Beti Jurković – evo osobne impresije – mada mnogo poznatija, daleko mi je manje uzbudljiva od ovog Arsenovog emocijama natopljenog bisera. Isto vrijedi – eto možda prave blasfemije! – i za “Milionera” u Arsenovoj bržoj naglašenoj jazzy izvedbi. Skladbu je naravno na festivalu 1963. u alternaciji s Dedićem otpjevao i “ovjekovječio” Zvonko Špišić najavivši njome uzlet svoje šansonjerske karijere (skladba se tako našla i na njegovom albumu prvijencu iz 1970.). I ova je Arsenova snimka sačuvana u arhivi Hrvatskog radija (bivšeg radio Zagreba) jedna od skladbi koja je (hvala Siniša!) konačno objavljena na nosaču zvuka.

Jedan od neočekivanih bisera je i fantastična country & western tema “Moja je draga iza modrih brda” koju je napisao Nikica Kalogjera; znan i po radu s Ivom Robićem u pedesetima na “kaubojskom” diskografskom projektu. I ovaj je broj pokazao Arsenovo “prijanjanje” uz svaku, a ne samo šansonjersku, podlogu. Dokaz tome stigao je i na sljedećem broju u Korblerovoj “Polijevači ulica”, rasnom komadu tadašnje šlageristike te dvama prepjevima francuskih šansona: snene “Margaret” Henrija Salvadora te countryjem ozračene Becaudove “Mes mains” (“Moje ruke”).

Rođenje “zagrebačke škole šansone” 1963. i Arsenovi kantautorski iskoraci daju glavni ton drugom CD-u kojeg znakovito otvara Dedićeva izvedba sjajne Runjićeve “Čovjek od soli” – jedne od Runjićevih skladbi koje su, uz Arsenove radove, u samom temelju buduće “dalmatinske šansone”. Za njom slijedi autorska “Onaj dan”, skladba nepotrošene svježine, te niz prepjeva zgoditaka talijanske i francuske “autorske pjesme” s kojom je Dedić, već ranije je to pokazao, “na ti” i dubinski vezan. Naravno, tu su sjajna “Cigareta” (“Una sigaretta” koju, uzgred rečeno ne bi bilo teško zamisliti ni u izvedbi ranog Toma Waitsa), ali i “Sapore di sale” (“Sa okusom soli”) tako čudesno posvojena da i danas mnogi misle da je Arsenova, a ne Paolijeva skladba.  

Zadnji “blok” ove čudesne kompilacije pripao je autorskim zgodicima od izvanvremene “Moderato Cantabile”, “Moj prijatelj”, dramatične “Cirkus”, do “Kuće pored mora” te Arsenovim izvedbama rasnih skladbi domaće šlageristike šezdesetih poput sugestivne snene balade “Izmjenila si se Ana” i razigrane “Često te sretnem” Nikice Kalogjere ili pak Krajačevog “Pisma”. Škarica je ovim kronološki precizno složenim nizom besprijekorno pokazao Arsenovu “tranziciju” od “urlatora” na tragu Dallare, odličnog soliste Melosa, uspješnog pjevača šlagera “opće prakse” do šansonjerskog iskaza koji će bljesnuti na “Moderato cantabile”, “Kući pored mora” te remek-djelu – albumu prvijencu “Čovjek kao ja” iz 1969., albumu s Arsenom kao potpuno profiliranom, svom i samouvjerenom kantautoru oslobođenom svih štaka i općih mjesta zabavnoglazbene šlageristike.

“Arsen Dedić: rane godine – kronologija (1962. – 1964.)” nije samo još jedno nezaobilazno izdanje Croatia Recordsa s potpisom autora/urednika Siniše Škarice, bogom dana kompilacija za svakog diskofila koji želi dublje zaroniti u “bolju prošlost” domaće zabavne glazbe već i ona dragocjena “izgubljena karika” u diskografiji velikog (i najvećeg!) Arsena Dedića.