Piše: Zlatko Gall

Vinil se očito vratio. Postoji cijeli niz odgovora na pitanje – zašto. Jedan od veoma važnih je postojani trend recikliranja povijesti popularne glazbe uopće. Tako već godinama reizdanja čine lijepi postotak objavljenih albuma o čemu, recimo, poučno govori podatak da su za međunarodnog Record Store Daya više od polovine prigodno objavljenih izdanja stari naslovi. Velik broj albuma prvi put dolaze na vinilu, drugi su premijerno ponuđeni s digitalno remasteriranim snimkama ili od „izvornih vrpci“, treći pak u pratnji „bonusa“ s ranije neobjavljenim verzijama ili B-stranama rijetkih singlova. Pitanje je – može li glazbena industrija izdržati taj ritam? Odnosno, hoće li se arhive s neobjavljenim ili rijetkim snimkama za koju godinu isprazniti?  Tim prije što je sve više i malih izdavača koji su uletjeli u tu lukrativnu diskografsku nišu.

Razloga za paniku nema. Jer, novi diskofili ili pak veteranski „vinilni džankiji“ čije su se izvorne vinilne ploče ofucale, i dalje čine golem broj kupaca/kolekcionara albuma. Velike obljetnice objavljivanja najpoznatijih albuma u povijesti rocka su upravo pred nama baš kao i fizički odlasci velikih zvijezda. Potom, na globalnom tržištu postoje novi „teritoriji“ – Afrika, Inonezija, Kina… – čiji su kupci gladni reizdanja i prigodnih boxova. Dio šmekerske i kolecionarske publike ili pak DJ-evi željni su vinila. No, bez obzira na rast prodaje vinila, današnja diskografska industrija nije ni sjena onoga što je bila prije tridesetak godina ili početkom devedesetih. Ni na jednom formatu nosača zvuka.

Broj vinilnih izdanja iz godine u godinu raste no – za reći pravo – njihov se rast temelji na brojkama nakon gotovo pa eutanazije vinila kao dominantnog  nosača zvuka tijekom devedesetih, a ne u usporedbi s golemim brojkama prije nego li su Dire Straits albumom „Brothers In Arms“ globalno promovirali CD kao novi megauspješan format. Kad se zbroje sve brojke očita je samo jedna velika istina: diskografska industrija koja se temelji na fizičkom nosaču zvuka godinama već bilježi pad. „Streaming“ servisi su uzeli lavovski dio kolača, a proces osvajanja tržišta je zapravo tek počeo. Čak i kad su vinilna nova ili stara izdanja, de-luxe albumi i boxovi u pitanju. No, čak i da nije „streaminga“ i servisa poput Deezera ili Spotifyja, tu je i fenomen zvan Youtube, odnosno stotine „konvertora“ koji snimke s Youtubea besplatno i brzo prebacuju u MP3 ili MP4 format. Uz popodnevnu kavu svaki prosječan ljubitelj glazbe može brzo i lako napuniti svoj player satima i satima vlastih kompilacija rijetkih koncertnih snimaka, posebnih izdanja, cijelih albuma, hitova… Među kojima su i oni koje je teško nabaviti kao fizički opipljiv „nosač zvuka“. Stoga, iako se vinil vratio, ne smiju se očekivati negdašnje goleme brojke. Tim prije što za long play ploče treba imati novaca. Nedavno mi je jedan prijatelj, kao i ja vremešni diskofil, kazao da je situacija s vinilima ista kao prije četrdesetak ili čak pedeset godina. Tada su long play ploče imali samo oni koji su imali dosta roditeljskog novca, rođake u inozemstvu ili pomorce u familiji. Ima tu i doze pretjeravanja, ali notorna je istina da vinilni album košta više od drugih izdanja te da je u prvom redu namijenjen ili bogatijoj klijenteli ili okorjelim diskofilima. Ili pak DJ-evima.  

A kod nas? Domaće tržište vinila još više nego li ono unutar Europske unije ili Sjedinjenih Država određuje odnosno limitira debljina novčarke. Potom vinil nije ekskluzivan samo cijenom već i – ajmo to otvoreno kazati – glazbenim obrazovanjem i ukusom konzumenta. Stoga je publika koja kupuje vinil doista „elitistička“, a ne masovna.

Goran Bare & Majke, Nuspojave

Objavljuju se i kupuju naime izdanja i reizdanja namijenjena užem krugu ljubitelja glazbe, posebice s alternativne ili indie scene, a ne albumi namijenjeni široj publici.

Najbolji primjer su sve češći kolekcionarski vinilni „companioni“ značajnim albumima objavljenim na CD-u poput albuma Bareta, Majki, Bajage, Matije Dedića, Mije… odnosno recentna vinilna reizdanja kultnih albuma poput prvijenca Grupe 220, Crvenih koralja, Jospe Lisac ili pak „Majko zemljo“ i „Pop“ Tihomira Popa Asanovića (a na vinilu je, naravno, objavljen i njegov svježi album „Povratak staroj ljubavi“).

Tihomir POP Asanović

S druge strane stoje izdanja s indie i alter scene. U posebnu kategoriju spadaju tri nedavno objavljena sjajna vinilna izdanja Aquarius recordsa (vol. 6, 7 i 8)u ediciji “AQ Total Vinil“ na kojima su autori kompilacije Ozren Kanceljak i Anđelko Preradović pobrali mikseve i „plesne“ brojeve ekskluzivaca ove diskografske kuće. Naravno, riječ je o programu namijenjenom DJ-evima i ljubiteljima baš takve „plesne“ glazbe no ona prianja i uz svaku drugu „glazbenu površinu“. Jer na albumima su se našli zgodici Jinxa, Mangroovea, Mayalesa, Songkillersa, Olivera Dragojevića, Cubisma, Borisa Štoka, Gega & Picigin Banda, Šo!Mazgoona, Gabi Novak i Maje Vučić, Sare Renar, Detoura… I to mahom u uzbudljivim miksevima.

Ozren Kanceljak

Istraživanja pokazuju da su u svjetskim relacijama, pogotovo na velikom sjevernoameričkom tržištu, glavni kupci vinila mlađi od 35 godina. Kod nas je pak vinilna publika  podijeljena jer dio kupaca čine diskofilski veterani a drugi dio mlađa publika koja je mahom sklona alternativnoj ili indie sceni. Stoga mainstream izdanja kod nas uglavnom ne mogu računati na velike naklade vinilnih nosača zvuka.

Jedno od neizbježnih pitanja o budućnosti nosača zvuka govori o svojevrsnom apsurdu da u kategoriji „čvrstih“, nedigitalnih izdanja stalan rast bilježi samo vinil odnosno format koji je diskografska industrija proglasila mrtvim prije više od dva i pol desetljeća. Krive procjene diskografa? Ne već neminovnost nakon pojave novih formata. CD se naprosto pokazao kao probitačan i praktičan format za najširu publiku. Mogli ste ga slušati na CD playjeru u automobilu i doma, na discmanu ili na ozbiljnom hi-fi sistemu, na „kućnim kinima“ i prijenosnim CD-kazetofonima. Prženje CD-a je potom doprinjelo popularnosti samog medija uz mogućnost da u kućnoj piratskoj radinosti dobijete kvalitetnu snimku na tragu originala. Za nas okorjele diskofile CD je bio samo „još jedan format“ jer od vinila nismo nikad odustali no za novu publiku CD je bio ultimativan nosač zvuka. Za krizu diskografske industrije i pad prodaje nosača zvuka nije kriv uzlet ili renesansa vinila već vlastite krive procjene o održivosti visokih cijena proizvoda u dućanima. Odnosno podcijenjivanje pojave novih formata, novih načina distribucije, downloadanja i današnjih moćnih streaming servisa. MP3 je iz perspektive nas zagriženih diskofila ili čistunaca HiFi-ja površan i lako dostupan format no ne smije se smetnuti s uma da je baš to bio razlog njegove goleme popularnosti koja je ugrozila diskografsku industriju.

Vinil danas doista najviše kupuju kolekcionari. I oni stari i oni novi. Moglo bi se čak reći da je vinil vratio nešto od one negdašnje magije i kolekcionarske čarolije. Kao u kućnim uvjetima neumnoživ „artefakt“, ali i kao jedan od simbola 20. stoljeća kao stoljeća plastike. Stoljeća koje je iznjedrilo i diskografiju i film i jazz i rock and roll. Kad se govori o vinilu moglo bi se reći ono što je za plastiku u svojim „Mitologijama“ zapisao Roland Barthes. Jer, veli, ona je „prva čarobna tvar koja je pristala biti svagdašnje obična“. Vinil je doista proizvod alkemije. Tehnološke čarolije koja čini mogućim pretvaranje fosilnih i organskih tvari starih milijunima godina – odnosno, nafte, zemnog plina i ugljena – u materijal od kojega se izrađuju gramofonske ploče. Za mene i mnoge od diskofilske vrste, vinil je čarolija koja i danas ima istu snagu kao i nekada. S razlogom. Crna vinilna ploča – na 78, 45 i 33 1/3 okretaja – obilježila je, a možda i označila 20. stoljeće. Parafrazirajući Tonyja Palmera može se kazati da je „popularna glazba zabilježena na ploči paradigma pop kulture“. Naravno, gramofonska ploča nije samo učinila da glazba – bez obzira na njezinu žanrovsku deklaraciju – bude konzervirana, sačuvana na nosaču zvuka i zapamćena, ona ju je učinila dostupnom i popularnom.

Vinil je, kao i celuloidna filmska vrpca, bio temeljcem i glavnom sirovinom globalno rasprostranjene industrije masovne zabave, no u brazde ploča osim tonskog zapisa bio je otisnut i jedan od nezanemarivih postulata popularne kulture: umnoživost, masovnost proizvoda, ali i nova demokratičnost zabave i umjetnosti. Uostalom, bez poratnog formata long play ploče, jazz, rhytham and blues i rock ne bi postali planetarnim fenomenom. Nigdje pa ni kod nas. Bez znamenite DECCA etikete – koju je nota bene uredno licencirano priskrbljivao i Jugotonov pogon u Dubravi – svijet ne bi upoznao najrespektabilnija imena klasične glazbe. Bez vinilnih boxova kao novog idealnog formata za pakiranje klasične glazbe – posebice simfonija i opera – ni domaća publika ne bi upoznala jednu „Toscu“ s Mariom Callas i Titom Gobbijem iz 1965., „Aidu“ pod ravnanjem Zubina Mechte niti čuvene izvedbe Wagnera s Karajanom… O jazzu, zabavno-glazbenoj šlagerskoj produkciji te rocku da se i ne govori.

Ima tu još nešto. Vinil je na ovim našim prostorima  bio više od nosača zvuka, bio je ikona „vrlog novog svijeta“. Šifra za prva virenja izvan ideološke zavjese, zajedno s obvezujućim Supraphon gramofonima metaforom „boljeg života“ i – metafora zapadnjačkog liberalnog i građanskog.

Vinilni album je pak bio mnogo više od formata, posebice za rockerski segment diskografske. Album i famozna longplejka su brzo prestali biti samo vinil s mogućnošću produženog trajanja, samo format na kojem se moglo otisnuti četrnaestak skladbi. Format je, naime, postao medij zahvalan za kompleksniju glazbenu strukturu, za „koncept“ i slojevitu glazbenu priču. Koncem šezdesetih i početkom sedamdesetih ovitak gramofonske ploče postao je pak i samosvojan grafički medij.

Zato se i meni – kao i svakom „bezuspješno liječenom vinilnom ovisniku“, uvijek kada pod prstima imam crnu plastiku čini da glazbi i jednom vremenu „napipavam“ dušu. Bez obzira bila riječo reizdanjima albuma Popa Asanovića ili pak remiksevima i zgodicima iz Aquariusovog kataloga na friškim izdanjima “AQ Total Vinila”.