Piše: Zlatko GALL

Serijal o najboljim albumima objavljenim prije pedeset godina započeo je “Abbey Roadom“ Beatlesa čije je snimanje započelo u prvim mjesecima 1969., a simbolično završava remek djelom Rolling Stonesa “Let It Bleed” objavljenim 5. prosinca. Naravno da osim ovih tridesetak albuma o kojima sam pisao ima još veoma dobrih izdanja iz 1969., no kako je riječ ipak o nešto slabijim pločama u odnosu na neka prethodna ili kasnija izdanja, autorima i izvođačima koji su izostavljeni odnosno njihovim ključnim albumima pozabavit ću se kasnije. Jer, ovaj se serijal svakako nastavlja. Točnije, ide unatrag prema početku desetljeća koje je promijenilo tijek popularne glazbe i pop kulture.

Rolling Stones su „Let It Bleed“ (kojeg je producirao Jimmy Miller) snimali u londonskom Olympicu te studijima Elektra i Sunset Sound u Los Angelesu od veljače do srpnja te tijekom listopada i studenog 1969. godine. Bilo je to turbulentno razdoblje za bend zbog golemih problema Briana Jonesa s narkoticima, njegove nepouzdanosti, čestog odsustva iz studija te nezadovoljstva smjerom kojim su Jagger i Richards vodili Stonese. Zapravo, snimanje skladbe „You Can’t Always Get What You Want“ započelo je još u studenome 1968. prije objavljivanja albuma „Beggars Banquet“ no prekinuto je i nastavljeno u veljači. Jonesovo odsustvo iz studija, ali i nezainteresiranost ili nemogućnost da se kao multiinstrumentalist i gitarist čije su međuigre s Keithom bile zaštitni znak banda ozbiljno uključi u projekt, dovele su do njegova izbacivanja iz grupe. Na albumu su se stoga našle samo dvije skladbe na kojima je svirao i to, znakovito je: citru na „You Got the Silver” i udaraljke na „Midnight Rambleru“. Novi gitarski partner Richards,u koji je manje-više odsvirao sve gitare, bio je Mick Taylor – sjajan blues gitarist izašao iz škole Mayallovih Bluesbreakersa. Taylor je, osim nekih kasnijih nasnimavanja u završnoj fazi nastanka albuma, svirao u „Country Honku“ i „Live with Me“ te postao stalni član banda. Stonesi su se kao i na prethodnom „Beggars Banquetu“ i novim materijalom vratili korijenima: rhythm and bluesu i bluesu u žestokoj verziji, uvjetno rečeno, hard rock fuzije.  

Album koji je u trenu zasjeo na prvom mjestu britanske rang liste smijenivši „Abbey Road“ te doskočio do trećeg mjesta na ljestvici „Billboarda“, otvorila je amblematska „Gimme Shelter“; jedan od vječnih klasika u opusu Stonesa i omiljeni koncertni standard. Keithov bluesy uvod, Jaggerov vokal podebljan pozadinskim soul vokalom Merry Clayton, upečatljiv riff i klavir Nickyja Hopkinsa te Jaggerova usna harmonika, nosili su pečat američkog Juga koji se ćuti i na većini brojeva albuma. Naravano i u blues standardu Roberta Johnsona „Love In Vain“, veličanstvenom akustičarskom bluesu s aromom delte Mississippija te „Country Honku“. Točnije – country verziji „Honky Tonk Woman“ s gostujućom bluegrass violinom Byrona Berlinea te slide gitarom Micka Taylora. Taylorov se trag prepoznaje i u prpošnom rhythm and bluesu „Live With Me“ – prvom broju kojeg je snimio sa Stonesima formatirajući zapravo izmjene sola s Keithom – u kojem svoju premijeru kao kasnije redovan gostujući saksofonist ima Bobby Keys, ali i klavirist Leon Russell. Prvu stranu vinilnog albuma zaključio je naslovni broj s iznimnim gostima: Ryem Cooderom koji je svirao slide gitaru (ujedno na sessionu podučio Keitha o „open G-ju“) i klaviristom Ianom Stewartom. Rasni „roker“ (posebice u kasnijim žestokim koncertnim izvedbama) s akustičarskim uvodom, tekstualnim aluzijama na narkotike i seks natopljen je rhythm and bluesom i bluesom, a donio je niz zanimljivih detalja pa i Wymanovu svirku citre.

Drugu stranu albuma otvorio je  izvanvremeni šestominutni “Midnight Rambler“ s Jaggerovom harmonikom i senzacionalnom gitarom Keitha Richardsa koja uvjerljivo „ruje“ u uvodu, a u raspletu teme odrađene kao prava posveta bluesu, „jeca“ i vozi s bluzerskim akcentima. Takva je bila i „You’ve Got A Silver“, emocijama natopljen blues s vokalom Keitha Richardsa koji je odradio i savršen gitarski posao podržan klavirom i orguljama Nickyja Hopkinsa. „Monkey Man“ je pak odlična Jaggerova i Richardsova posveta talijanskom postmodernom i pop art umjetniku Mariu Schifano te za album prilično netipičan broj s jedinstvenim dionicama ksilofona i klavira Nicka Hopkinsa uz Keithov riff i slide gitaru.

„Let It Bleed“ je zaključila „You Can’t Always Get What You Want“ koju (samo u verziji objavljenoj na albumu) otvara zbor. Sjajna sedmominutna skladba, koja počinje kao nježna laganica a u raspletu s upadima zbora ima pečat gospel/rhythm and bluesa, snimljena je u netipičnom izdanju s gostom Alom Kooperom koji svira klavir, orgulje i francuski rog, producentom Millerom koji umjesto Charliea Wattsa svira bubanj te s tri dodatna ženska pozadinska vokala. Keith je po običaju odsvirao sve gitarske (akustične i električne) dionice a skladba – jedan od standarda koji je redovno izvođen na koncertima – premijeru je doživjela u ljeto 1969. kao B strana singla „Honky Tonk Women“. Mnogi kritičari su ju držali „odgovorom“ na „Hey Jude“ Beatlesa i njenu podužu završnicu na koju je podsjećao dugačak (i odličan) „jamming“.    

„Let It Bleed“ je dio sjajnog trolista albuma nastalih od 1968. („Beggars Banquet“) do 1970. („Sticky Fingers“) sa Stonesima u najboljem mogućem izdanju.