Piše: Zlatko Gall

Proto-punk Stoogesa

Malo je izdanja u povijesti rocka koja su i nakon toliko godina jednako intrigantna, poticajna i svježa kao prva dva albuma Iggyja i Stoogesa. Prvijenac objavljen 5. kolovoza 1969. i danas opravdava reklamnu naljepnicu na ovitku jednog od reizdanja koja, citirajući Alicea Coopera, skladbe „I Wanna Be Your Dog“, „No Fun i „1969“ titulira  „modernim klasicima“. Ne bez vraga jer skladbu „1969“ bi i danas potpisao svaki garažni rock band koji drži do sebe i baštine prljavog, sirovog, organskog rocka i rhythm and bluesa, koja se očituje i u posvojenim riffovima i frazama Boa Diddleya.

„I Wanna Be Your Dog“ pak i 50 godina poslije zvuči jednako prijeteći s fascinantnim minimalističkim posvajanjima pouka Velvet Underground i apliciranja na detroitsku garažnu tradiciju. I treći biser „No Fun“ nije dobio ni jednu boru niti se doimlje reliktom kakvog glazbenog pluskvamperfekta. Dapače. Kao i ostatak skladbi na albumu zrači energijom i – životom. Nastupni album Iggyja i Stoogesa objavljen 1969. producirao je John Cale a kasnija su reizdanja tom biser-albumu dodala i iznimne bonuse: čak deset ranije neobjavljenih verzija kao novi dokaz kemije koju su imali Iggy i Stooges. Godinu nakon slavnog debuta Stooges su objavili još jedno neprijeporno remek-djelo: „Fun House“. Ako je minimalistički prvijenac vrhunce imao u spomenutim himničkim proto-punk/garažnim brojevima, ravno u izvanvremenu pjesmaricu rocka s drugog su albuma ušle „Down On The Street“ s gitarskim frazama britkim poput žileta,   senzacionalna nihilistička „Dirt“ čija će bas “linija” i Alexanderova gitara nadahnuti mnoge, sjajna naslovna tema koja je čak oplemenjena dionicama saksofona te orgazmički „L.A.Blues“… Oba albuma daju odgovor na pitanje zašto je Iggy i danas tako „in“. I zašto su baš spomenuti albumi idealna inicijacija za sve koji žele uroniti u misterij rocka and rolla ili pak  otkriti odakle nadahnuće i punkerima s obje strane Atlantika i White Stripesima i većini najznačajnijih imena aktualne rock scene.

Iggy Pop i Stooges, Los Angeles, 1970.

Uostalom, Iggy nije bez veze nazvan „kumom punka“ i jednom od postojanih ikona rocka. Još tamo od 1967. kad je zajedno s basistom/gitaristom Ronom Ashetonom i njegovim bratom bubnjarom Scottom te nešto kasnije pridruženim basistom Daveom Alexanderom osnovao The Psychodelic Stooges. O toj prvoj inkarnaciji benda pisao je kritičar Edwin Pouncey držeći da je „rani glazbeni eksperiment Stoogesa bio avangardniji od punk rocka, s Iggyjem koji je u zvučni zid gitarskog feedbacka  uključio i snimke usisivača i blendera koje je jedan slušatelj nazvao zvukom nalik slijetanju aviona u sobu“. No ključni adut za band bili su njihovi mahniti i bučni nastupi s Iggyjem koji je svoj goli torzo rezao krhotinama stakla ili se skidao do gola. Naravno i izmislio „stage diving“ bacajući se u publiku.

Zahvaljujući reputaciji divljeg koncertnog banda privukli su pažnju DJ-a / novinara Dannyja Fieldsa koji je bio A & R skaut za Elektru pa je band zajedno sa MC5 potpisao svoj prvi ugovor. Slijedio je album no on, kao i većina najboljih vinila iz te godine, nije prošao dobro ni kod publike a ni kod kritike. Snimljen je u veoma kratkom roku a izvorno zamišljen kao ploča sa svega pet brojeva: „I Wanna Be Your Do“, „No Fun“, „1969“, „Ann“ te „We Will Fall“ (na kojoj im se u studiju pridružio i Cale svirajući violu i dajući začin Velvet Undergrounda). Oni su naime bili okosnica tadašnjih živih nastupa na kojima je svaki izvedeni broj imao oko dvije minute koncentrirane svirke nakon koje bi uslijedile višeminutne improvizacije. No u Elektri su tražili još pjesama pa su tako u jednome danu nastale  „Real Cool Time“, „Not Right“ i „Little Doll“ te svoju premijeru, bez koncertne provjere, doživjele tokom snimanja u studiju. Diskografskoj kući se nije svidio ni izvorni mix albuma kojeg je potpisao John Cale pa je „popravni ispit“ odradio sam Iggy uz pomoć ključnog čovjeka Elektre Jaca Holzmana. Rekoh već, izvorni Caleov mix mnogo godina kasnije pojavio se kao bonus na spomenutim reizdanjima prvijenca.

Mada nije prepoznat u vrijeme objavljivanja (znani kritičar Lester Banks je Stoogese tek prepoznao i oduševljeno podržavao nakon drugog albuma „No Fun“) album je do danas ostao zapamćen kao pionirski komad i trajno utjecajan album. Bio je čudna no posve originalna kombinacija heavy metala, garažnog rocka, proto-punka,  baštineći i iskustva ranih Rolling Stonesa, eksperimenata Velvet Undergrounda i Troggsa te izvršio jedan od ključnih utjecaja na punk scenu. Naime nakon što su Sex Pistols 1976. snimili svoju verziju „No Fun“ album je bio obavezno štivo za novu generaciju britanskih punkera dok je “I Wanna Be Your Dog“ prihvaćen kao novi klasik s bezbrojnim coverima. Gitarski zvuk Rona Ashetona s feedbackom i wah-wahom postao je standard, moćni bas Davea Alexandera te bubnjevi Scotta Ashettona prenijeli su novim klincima pouke Boa Diddleya a Iggyjev vokal i scenska ekstravaganca model za gotovo svakog britanskog punkera iz prvog navalnog reda. I ostali do danas.

Soft Machine, 1969.

Soft Machine – psihodelija i jazz

Soft Machine su bili na drugom polu od Stoogesa. Nikad okrenuti „komercijali“ u drugoj polovini šezdesetih zajedno s Pink Floydima pravi su pioniri britanske psihodelije i undergrounda te veoma utjecajni promotori prvih fuzija prog-rocka, avangarde, psihodelije i jazz. Ujedno – što je posebno važno – utemeljitelji osebujne „Canterbury scene“ koja je iznjedrila Caravan, Gong, Wyattov band Matching Mole, Hatfield and the North, National Health…

I njihov drugi album naslovljen jednostavno „Volume Two“ bio je „do bola“ nekomercijalan jer se band kojeg su napustili utemeljitelji Daevid Allen i Kevin Eyers – bitni protagonisti psihodelične scene – s novim basistom i avangardnim glazbenikom Hughom Hopperom još više okrenuo svojem jedinstvenom „dadaističkom“ pristupu jazzu i avangardnom rocku. Iako je jedinstveni zvuk klavijaturiste Mikea Ratledgea bio odgovoran za  specifičan sound, vodeća kreativna snaga bio je bubnjar i pjevač Robert Wyatt. Naravno „onaj“ Wyatt čija je kasnija samostalna karijera dala remek djela poput albuma „Rock Bottom“. On je naime bio lijepak koji je Ratledgeove specifične jazz orgulje i Hopperovu sklonost avangardi (koja je posebno do izražaja došla na njegovom samostalnom albumu „1984.“) svojim vokalom – a korsitio ga je kao dodatni „džezerski“ instrument – i bubnjevima spojio u originalnu i utjecajnu cjelinu.

Uvodni broj „Pataphysical Introduction, Pt.1“ na kojeg se odmah nastavio „A Concise British Alphabet“ dokazao je da Soft Machine s Wyattovim vokalom i Ratledgeovim orguljama mogli biti daleko „komercijalniji“ da su htjeli no u oba broja očit je i dadaistički pristup tekstovima i razlomljena struktura potencijalne „pop pjesme“. „Hibou, Anemone, and Beajazz“ tipičan je jazz brzac a la Ratledge a „Dada Was Here“ nova neobična kombinacija jazzy instrumentala s avagardnim Hopperovim začinom i Wyattovog vokala sa španjolskim tekstom.  Na albumu se našla  nježna no na kraju broja i orgazmička posveta Hendrixu „Have You Ever Been Green“ (združena u cjelinu s još jednim potencijalnim avant-pop biserom „Thank You Pierrot Lunaire“) te  „As Long as He Lies Perfectly Still“; slojevita, ritmički razlomljena avant-jazz-rock  posvećena Kevinu Ayersu.

„Volume Two“ i pedeset godina nakon objavljivanja djeluje kao da je stigao s nekog drugog planeta. Kao polazište mu je – kako su kasnije tvrdili članovi benda – bio odličan „Absolutely Free“  Mothers Of Inventiona pa je imao, odlično pogođenu,  strukturu suite koja je – zbog lakše prijemčivosti – formalno „razbijena“ na manje dijelove. Njegova meka srastanja jazza, rocka, avangarde i dadaističkih tekstova nabijenih bizarnim humorom, bila su vraški utjecajan koktel koji nudi nadahnuće i danas.