Piše: Zlatko GALL

U ljeto uzavrele 1968. i do naših krajeva i radijskog etera došao je hit Canned Heata „On The Road Again“. Čudesan psihodelični uvod s tako prepoznatljivim utjecajem indijske glazbe i korištenjem azijske tambure, „procesirana“ usna harmonika u istom koloritu u kojem je i falseto vokal gitariste Alana Wilsona spojeni su s boogie predloškom pozajmljenim od Johna Lee Hookera što je broj podjednako uspješno sidrilo u prostor bluesa i kurentne psihodelije. „On The Road Again“ (skladba Floyda Jonesa) je bila zaslužna za odličnu prođu drugog albuma grupe naslovljenog „Boogie With Canned Heat“  koji je za razliku od godinu starijeg prvijenca, donio više autorskog materijala i – kako je govorio i naslov albuma – više boogiea. Odnosno blues „đemanja“ kojim je, posebice za festivalskih nastupa poput Monterey Pop Festivala ili Woodstocka, band stekao i brojno hipijevsko sljedbeništvo. Zahvaljujući uspjehu skladbe te još jednog albumskog hita „Amphetamine Anne“ – jednoj od prvih skladbi koja je usred hipijevske ere govorila o opasnosti uzimanja narkotika i predoziranju – bandu je krenulo i na domaćem terenu i u inozemstvu. U Hollywoodu su bili kućni band u utjecajnom klubu „Kaleidoscope“, a „On the road…“ ih je odvela „na cestu“ i u Veliku Britaniju i kontinentalnu Europu gdje su, nastupili i u tada kultnim emisijama britanskog „Top Of The Pops“ i njemačkog „Beat Cluba“.

Canned Heat

„Boogie With Canned Heat“ je sniman tijekom listopada i studenog 1967., a objavljen 21. siječnja 1968. te donio „klasičnu“ postavu banda kojeg su par godina ranije osnovali pjevač Bob Hite i slide gitarist te svirač usne harmonike Alan Wilson. Pridružili su im se gitarist Henry Vestine, basist Larry Taylor te bubnjar Adolfo de la Parra dok je, eto zanimljivosti, puhače aranžmane potpisao, a klavir odsvirao Dr John. Album je otvorila „Evil Woman“ – znani broj Larryja Weissa autora brojnih hitova poput vječne “Rhinestone Cowboy“ ili „Band Me Shape Me“ – kao lijeni kotrljajući blues, a za njom autorska „My Crime“ sročena na tragu „Mannish Boya“ Muddyja Watersa. A strana albuma je imala još dva autorska broja banda: „World In A Jug“ te „Turpentine Moan“ – s upečatljivim klavirom Dr. Johna, a stilistikom blizak Johnu Mayallu – oba s gitarskim solima koja su, kao i Hiteov vokal, davali glavni ton albumu. Klasični blues „Whiskey Headed Woman no 2“ je pak potpisao Bob „The Bear“ Hite.

„Amphetamine Annie“ – još jedan broj u boogie stilistici Chicago Bluesa – otvorio je drugu stranu albuma na kojoj su se našli isključivo autorski brojevi članova banda. Najprije Wilsonova „An Owl Song“ s puhačima u stilu New Orleansa i usnom harmonikom, a za njom odličan sporogoreći instrumentalni Vestinov blues „Marie Lavenau“ s međuigrama njegove gitare i klavira Dr Johna, usne harmonike te neworleanskih puhača. Album je zaključio „Fried Hockey Boogie“ basiste Taylora: skladba zamišljena kao razrada ili ekstenzija „On The Road Again“ građena na istom riffu no s podužim Taylorovim solom.  

„Boogie With Canned Heat“ najbolji je album u diskografiji banda koji je nakon trijumfa na Woodstocku uživao zvjezdani status. No uslijedile su česte izmjene u postavi (Larry Taylor je primjerice pristupio bandu Johna Mayalla koji se presselio u Los Angeles a Taylorom snimio „Blues From Laurel Canyon“) te Wilsonova smrt 1970. pa unatoč niski solidnih albuma iz 1970. i 1971. polako gube korak. Smrt Boba Hite 1981. ipak nije prekinula rad grupe koja je i u kasnijim desetljećima ostala vjerna korijenskom bluesu i boogieu.

Peter Green’s Fleetwood Mac

Jedva mjesec dana nakon objave drugog albuma Canned Heata izlazi istoimeni nastupni album Fleetwood Maca. Grupu su godinu ranije u Londonu osnovali gitaristi Peter Green i Jeremy Spencer, basist John McVie te bubnjar Mike Fleetwood da bi im se uskoro nakon izlaska debuta priključio i treći gitarist Danny Kirwane. Peter Green je bio jedan od brojnih britanskih gitarista koji je prošao kroz „blues akademiju“ Johna Mayalla svirajući u njegovim Bluesbreakersima (uostalom tamo je zamijenio Erica Claptona) zajedno s McViem i Fleetwoodom. Nakon što su  bez Mayalla snimili instrumental „Fleetwood Mac“ rađa se ideja vlastitom bandu. Dok se John McVie još kolebao Green i Fleetwood napuštaju Mayalla (kojem, uzgred rečeno to nije bila nikakva novost jer kroz Bluesbreakerse su prolazili gotovo svi bitni akteri britanskog blues booma) te, uz slide gitaristu Jeremyja Spencera te privremenog basistu Boba Brunninga koji je „čuvao mjesto“ dok se McVie ne odluči pristupiti novom bendu, osnovali Peter Green’s Fleetwood Mac. McVie se bandu priključio već nakon prvih nekoliko svirki te s ostatkom družine tijekom studenog i prosinca 1967. u londonskim studijima Decca-e i CBS-a snimio sjajan prvijenac.

Uvodni broj albuma bila je „My Heart Beat Like A Hammer“ Jeremyja Spencera čija je slide-gitara odredila zvuk prpošnog boogiea no, za razliku od Canned Heata, s upečatljivim „dvoglasima“ dvaju gitarista i “rokerskijim“ gardom. Dakako i začinima mayallovske škole.  „Mary Go Round“ i „Long Grey Mare“ napisao je Peter Green. Prva je bila sporovozna blues tema, a druga „claptonovski“ građena oko upečatljivog riffa i Greenove usne harmonike dok je bas svirao Brunning. Bilo je to i njegovo jedino sudjelovanje na albumu. Klavir u „Hellhound On My Trail“, amblematskom broju Roberta Johnsona, svirao je Jeremy Spencer čiji je izbor zacijelo bio i sljedeći cover, tema njegovog uzora Elmorea Jamersa „Shake Your Money Maker“. Bio je to jedan od hitova s prvijenca te obavezan koncertni standard. Naravno, Spencerova slide gitara u prvom je planu, no u zaključnoj temi s prve strane albuma sve je opet u rukama autora Petera Greena. I usna harmonika i vokal, ali ne i gitara jer je broj odrađen samo uz ritam sekciju.

Još jedno opće mjesto kajdanke bluesa „No Place To Go“ Howlin’ Wolfa bilo je jedan naklon uzorima kao i Spencerova autorska „My Baby’s Good To Me“. Pravi boogie s primislima na Elmorea Jamesa kao svojevrsna ubrzana verzija njegovih standarda poput „Dust My Broom“. No Spencerov drugi autorski broj „Cold Black Night“ bio je posve drugačiji: novi sjajan „blues za rezanje vena“. Obdaren filigranskim gitarskim vezom slide-gitare i Petera Greena koji je – kao i u svojoj iznimnoj autorskoj „I Loved Another Woman“ – patentirao barem dio tonova koji su kasnije bljesnuli u „Albatrossu“. „I Loved Another Woman“ doživjela je bezbroj kasnijih izvedbi i samih Fleetwood Mac kad im se pridružila Christine Perfect i bluesmena poput Garyja Moorea, Snowyja Whitea… „The World Keep On Turning“ – novi Greenov broj – bio je pak posveta akustičnom bluesu delte Mississippija, a „Got To Move“ novi naklon ostavštini Elmorea Jamesa.

Prvijenac Fleetwood Maca dospio je na četvrto mjesto britanske rang liste, no prije i poslije svega bio je i ostao jedan od antologijskih albuma britanskog blues booma iz druge polovine šezdesetih te još jedan dokaz značaja „blues akademije“ Johna Mayalla nazvane – Bluesbreakers.