Piše: Zlatko GALL

Samo nekoliko mjeseci prije nego li se Neil Young pridružio Crosbyju, Stillsu i Nashu te u siječnju 1970. dao konačan oblik super-grupi Crosby Stills Nash & Young, i on i trojka sudrugova iz novog benda objavili su izvanserijske albume. Young svoj drugi samostalni album (s Crazy Horseom) „Everybody Knows This Is Nowhere“, a Crosby Stills & Nash istoimeni prvijenac.

Iza Neila Younga su već bila tri objavljena albuma s Buffalo Springfield te eponimni prvijenac objavljen u siječnju 1969., no tri mjeseca kasnije u studio je ušao s novim pratećim bandom; trojkom iz The Rocketsa preimenovanih u Crazy Horse. Bio je to prvi u niz albuma snimljenih (i na koncertima izbrušenih) s gitaristom Dannyjem Whittenom, basistom Billyjem Talbotom i bubnjarom Ralphom Molinom. Ujedno, album koji je bio na suprotnom polu od prvijenca: „napaljen“ projekt rasnog benda sklonog sirovom country-rocku i žestokom zvuku. Odmak od prvijenca još je više naglasila produkcija Davida Briggsa koji je iz prve prepoznao vrijednost Younga i Crazy Horsea kad (i u studiju) „džemaju“ i sviraju u živo.

Album je snimljen u svega dva tjedna no dao je neke od do danas najboljih Youngovih brojeva i vječnih koncertnih standarda: „Cinammon Girl“, „Down By The River“ i „Cowgirl In The Sand“ (uzgred rečeno, sve tri je Young napisao u dahu tijekom jednog bolesničkog dana kad je zbog gripe s visokom temperaturom ležao u krevetu). Ta „visoka temperatura“ se itekako osjetila već u uvodnom broju albuma “Cinammon Girl“, skladbi građenoj oko tipičnog youngovskog „prljavog“ sirovog riffa s Dannyjem Whittenom i Youngom koji pjevaju u dvoglasu. Youngov solo „od jedne ponavljajuće note“ (na tada netom nabavljenoj crnoj Les Paul Gibson gitari koju je kasnije preimenovao u „Old Black“) postao je jedan od zaštitnih znakova njegovog gitarskog rukopisa. Naslovna skladba je rasni country-rock sa zvečećim gitarama i upečatljivim pozadinskim vokalima, a „Round & Round (It Won’t Be Long)“ akustična country/folk balada s Robin Williams u ulozi harmonijskog vokala (na tragu Emmylou Harris). A stranu albuma je zaključio još jedan izvanvremeni zgoditak, fascinantna devetominutna „Down By The River“. Otvara ju električna gitara združena s basom i bubnjem u osebujnom „intru“ prije nego li krene vokal tipične laganice. Zanimljivo je da je – kao da je riječ o živom jam-sessionu – nakon svakog od prva dva refrena (u višeglasju) uslijedio poduži instrumentalni dio s maštovitim Youngovim kratkim „nervoznim“ (staccato) solima s distorzijom (još jednim od patenata koje je, kao i naizmjenične lirske i mahnite pasaže, kasnije obilato koristio s Crazy Horsima) iznad lijenog groovea i Whittenovih kratkih gitarskih „akcenata“ u svojevrsnom gitarskom dvoboju…  

Drugu stranu albuma otvara „The Losing End (When You’re On)“  kao još jedna poveznica s danima Buffalo Springfielda i laid-back country-folk rocka. „Running Dry (Requiem for the Rockets)“ je slično postavljena folk laganica s violinom Bobbyja Notkoffa i akustičnim gitarama kao svojevrsni predah prije još jednog veličanstvenog desetominutnog broja – „Cowgirl In The Sand“. I ona kao i “Down By The River“ ima sjajna sola s naizmjeničnim korištenjem čistog tona i distorzije te s Crazy Horse u top izdanju. Ne čudi stoga što su obje bile apsolutni koncertni favoriti te da se „Cowgirl“ našla i na kasnijem koncertima u akustičarskom izdanju, ali i kao dio električnog live seta Crosby Stills Nash & Younga kao izvanvremeni klasik.  

U jednom davnašnjem intervjuu Rolling Stoneu, Young je precizno odgovorio na pitanje zašto nakon žestokih rokerskih albuma ili pjesama s gitarskim distorzijama i prašenjem Crazy Horse, dolaze akustičarski folky ili country projekti. Naime, veli „rock and roll je kao narkotik… i ne sviram ga stalno jer to bi me ubilo. Ne sviram ga često, no kada kada „rokam“ ja idem jebeno do kraja“. Možda i zbog toga Youngov pristup Crosbyju, Stillsu i Nashu – ali uz dogovor da se njegova samostalna karijera i suradnja s Crazy Horseom odvija paralelno s radom „supergrupe“ – ama baš nimalo nije naškodila albumu. Dapače, on je živio svojim životom (možda i profitirajući od pažnje koju su zadobili CSN&Y) pa je za godinu dvije prodan najprije u zlatnoj, a onda i platinastoj nakladi. Uostalom, Youngov gitarski trag na „Down By The River“ i “Cowgirl“, kao i koncertna žestina Crazy Horsa svakako su kumovali kasnijem golemom utjecaju na Pearl Jam i grunge.

Imao sam sreću pa sam kao klinac u nježnim godinama prisustvovao onom fabuloznom nastupu Holliesa na splitskim Prokurativama 9. kolovoza 1968. te Grahama Nasha vidio prije nego li je napustio band, odlepršao u Kaliforniju i pridružio se Stephenu Stillsu i Davidu Crosbyju. Možda me i zato prvijenac trojke nazvan jednostavno „Crosby Stills & Nash“ (objavljen u svibnju 1969.), oborio s nogu.

U nekima od kasnijih osvrta na album dio kritičara je zamjerio naglašeni perfekcionizam, „nepodnošljivo“ savršene vokalne harmonije trojice sjajnih instrumentalista i pjevača te – najkraće rečeno – „ispoliranost“ albuma no „CS&N“ su bili prava senzacija. Ujedno i logično ušće triju fascinantnih karijera: Crosbyja u Byrdsima, Stillsa sa Buffalo Springfieldom (ali i suradnjom na projektu „Super Session“ s Alom Kooperom), a Grahama Nasha s Holliesima. Trojka je naime u novu formaciju došla sa prtljagom country-rocka i folka (Crosby), bluesa, roots rocka i jazza (Stills) i pop rocka (Nash) te ju stopila u zajednički prepoznatljiv stil. Jednako vješto kao i vokale te osobne poetike i autorske sklonosti. Ili, preciznije Nashov osjećaj za pop melodiju, Crosbyjevu sklonost „angažiranim“ duštvenim temamam, ali i introspekciji u rasplinutim „folky“ temama, te Stillsovo multiinstrumentalističko umijeće te uklapanje country i folk elemenata u „rokerski“ prostor.  Sve ove odlike stopile su se u sjajan nastupni album.

Glavnu ulogu na snimanju albuma imao je naravno Stills koji je svirao sve instrumente, osim bubnjeva koje je svirao Dallas Taylor, te povremenih gitarskih asistencija Crosbyja i Nasha s akustičnim gitarama. Već na prvom broju, sedmominutnoj “Suite: Judy Blue Eyes“ bljesnuli su savršeni vokali, besprijekorne gitare te himnička melodija na trenutke garnirana istočnjačkom melodikom (s gitarskim solom i udaraljkama). Bilo je to pismo o namjerama i albuma i trojke jer je osim čudesnih vokala, akustičnih gitara te Stillsovih umetaka kratkim uletima električne gitare, album savršeno ulovio i vibracije kalifornijskog „ljeta ljubavi“, a u snenim laganim dionicama dosegnuo vrh produkcije folk-rocka s primjesama soula (u Stillsovom vokalu) te karipskih osunčanih vibracija (s dionicom teksta na španjolskom). „Marrakesh Express“ Grahama Nasha bila je logičan nastavak; rasplesani broj zarazne melodije i – naravno – sjajnih vokalnih dionica podebljanih orguljama i gitarskim upadima u refrenu. David Crosby je sve svoje odlike pokazao u veličanstvenoj ambijentalnoj folky baladi „Guinevere“ s nježnim gitarama i vokalnim harmonijama dok je Stills ostao vjeran svom rukopisu u autorskoj  „You Don’t Have To Cry“. Nash je napisao „Pre-Road Downs“, rasni pop-rock broj (kojeg ne bi bilo zamisliti i na repertoaru Holliesa) s odličnom Stillsovom gitarom, a Crosby, Stills i Paul Kantner iz Jefferson Airplanea napisali su još jedan amblematski broj albuma – „Wooden Ships“. Tema govori o napetosti između SAD i SSSR-a usred „hladnog rata“ i rata u Vijetnamu odnosno o mogućnosti izbijanja nuklearnog sukoba i užasa nuklearne Apokalipse pa ne čudi da su je CS&N izveli i na Woodstock festivalu.

„Lady Of The Island“ sjajna je Nashova folk laganica (koja na trenutke minimalizmom podsjeća i na Lennonovu “Juliu“ s „bijelog albuma“)kojoj Crosbyjev harmonijski vokal daje posebnu dimenziju.  Stillsova „Helplessly Hoping“ nova je uspjela fuzija country-folk teme s raskošnim troglasom a Crosbyjeva „Long Time Gone“ – jedan od najboljih brojeva albuma koji je svojevrsni odgovor na ubojstvo Roberta Kennedyja – „amplificirana“ rokerska skladba s izvrsnim Stillsovim gitarama i „grooveom“ sparenim s pozadinskim vokalima. Zaključna  „49 Bye – Bys“ – s tipičnim autorskim rukopisom – Stephena Stillsa bluesy je broj s odličnim orguljama i gitarom te vokalima na tragu Beach Boysa.  

Prvijenac Crosby, Stills & Nash bio je iznimno utjecajan. Ne samo da je utro put ili pak imao presudan utjecaj na Jacksona Brownea,  Eagles ili Fleetwood Mac nakon selidbe u Ameriku već je širom otvorio prostor za kantautorsku „škvadru“ Laurel Canyona.