Rokambol “Sam” – Poetizirana melankolija

Rokambol nisu bend/projekt (iliti moćna gomilica vrsnih glazbenika) za najšire mase koje ovisnički slušaju 'formatirana' radija no ljubitelji prigušene i poetične melankolije s albumom 'Sam' sigurno dolaze na svoje.


Piše: Zlatko Gall

ROKAMBOL
Sam
Mast Produkcija
Ocjena: *** ½

Činjenica da je uvodna „Ovog jutra“ nešto kao indie kantautorski srodnik davnašnje Arsenove „Čitavu noć slavuj“ a recital u “Pomrčini“ (s nadahnutim prepletima vibrafona i violine) bliski rođak „Ne daj se Ines“ kao da album „Sam“ neočekivano sidri prije u prostor dedićevske šansone s „Homo Volansa“ nego li u vode ovodobnog anglosaksonskog indiem ozračenog popa. Što je i barem dijelom točno no lijepi dio brojeva s albuma može se ipak gurnuti pod nazivnik (uvjetno rečeno) miješanog mesa indie-pop produkcije u kojoj se miješaju šareni ritmički uzorci, melankolične (a ponegdje kao u „Vrtimo pedale“ i osunčane) melodije te  upečatljivi vokal Nikše Marinovića – Rokambola uz zgodne iskorake prema drugim žanrovskim odjeljcima.

Poput electro-popa na tragu Yazoo u „Krug na ruci“ (prije nego li se tema neočekivano no vraški maštovito raširi u panoramsku zvučnu sliku). Upravo ovakvi izleti u koje spada i latinizirana bossa nova „Zima“ ili razigrana „Tamara“ s upečatljivom violinom,  priječe utapanje albuma u jednoobraznu monotoniju koja je nešto kao logičan nuzproizvod sjetne indie-pop poetike.  Posebno zanimljiva je „Prijatelju“  – još jedan broj s tekstom koji nadilazi niske vrhunce domaće šlageristike – koja u uvodu, prije maštovitog raspleta teme , kao da slijedi progresiju akorda „Lošeg vina“/“Baby I’m Gonna Leave You“… 

Rokambol nisu bend/projekt (iliti moćna gomilica vrsnih glazbenika) za najšire mase koje ovisnički slušaju „formatirana“ radija no ljubitelji prigušene i poetične melankolije s albumom „Sam“ sigurno dolaze na svoje.