Sharon Van Etten “Remind Me Tomorrow” – Prvi veliki album u novoj godini

Vokal na tragu Patti Smith te prozračna iliti širokopojasna produkcija s obilatom uporabom sintesajzera...


Piše: Zlatko GALL

SHARON VAN ETTEN
Remind Me Tomorrow
(Jagjaguwar)
*****

Vokal na tragu Patti Smith te prozračna iliti širokopojasna produkcija s obilatom uporabom sintesajzera koja je zamijenila negdašnje dominantne indie gitare i – eto najkraće dijagnoze petog albuma kantautorice iz New Jerseya. No ako je producent i aranžer John Congleton oplemenio izvornu Sharoninu zvukovnicu (a sama veli da mu je uz demo snimke dala kao predložak albume Portisheada, Nicka Cavea i Suicidea) ni malo nije okljaštrio njen autorski iskaz. Dapače. U novom ruhu posve različitom od onog indie gothic folka ranijih albuma stara je zvukovnica ostala prisutna tek u naznakama. Primjerice u sjajnoj „Seventeen“ (čiji spot vrijedi pogledati jer je zamišljen i odrađen kao putovanje po newyorškim lokacijama na kojima je počinjala karijeru); skladbi koja je „rast“ i konstrukciju pozajmila od U2 a sintove iz osamdesetih. Čista suprotnost joj je „Jupiter 4“ sa prozračnim sintovima i atmosferom koja zacijelo duguje štogod i Bowievim berlinskim albumima ili čak „Blackstaru“. „You Shadow“ u igru uvodi zvuk harmonija i sjajnu snenu melodiju uz obilatu dozu umetaka i zvučnih efekata koji obogaćuju teksturu skladbe dok je „Comeback Kid“ broj kojeg bi zacijelo potpisala i Patti Smith. Ne samo zbog vokala i „konstrukcije“ skladbe.

No i ovog puta s obilatom dozom sintova na tragu sedamdesetih koji bujaju na podlozi čvrste ritam sekcije i loopova. Uvodna “I Told You Everything“ (kao i zaključna balada „Stay“) s dominantnim klavirom je pak u sazviježđu Nicka Cavea sa „Skeleton Tree“; skladba prepuna melankolije i drame. „No One Easy To Love“ je posve drugačija s diskretnim novovalnim štihom no nitko je ipak ne bi mogao nazvati retro komadom. Kao uostalom ni spomenutu „Comeback Kid“  u kojoj je još više novovalnih mrvica. „Memorial Day“ je čak bliska i atmosferu uvrnutih Waitsovih bluesom nadahnutih laganica no, naravno, na posve originalan način i s više no uspješnim prozračnim aranžmanom i produkcijom koja naglašava uvjerljivost i emocionalnost vokala.

Na albumu su i pravi melodiozni biseri poput pospane „Malibu“ te mračna „Hands“; novi zgodici albuma na kojem nema ni trenutka dosade, vožnje s automatskim pilotom niti traga konfekciji aktualne pop (pa i indie) produkcije