Tamara Obrovac Quartet u FonoKinoteci – Opojna istro-svjetska mišanca

Fotografije ljubaznošću FonoKinoteke i Nikole Madunovića

Piše: Janko Heidl 

Ona bi htjela biti crna, velika i debela Amerikanka, ona bi stol na pozornici da se popne na nj (u žaru izvedbe) i kirurga s plastikom da joj omogući da zaradi velike pare (što bi se, je li, automatski dogodilo kad bi joj ovaj povećao grudi, shvatismo iz neverbalne komunikacije). 

A eto, malena je i mršava Istrijanka, velikog nosa i živčana (obiteljske karakteristike), medijsko-marketinški neprofitabilnih grudnih dimenzija. I život joj je ipak, katkad, lijep. U ostalo nismo ni približno upućeni, no jedan od tih svjetlaca ljepote bljesne joj kad se nađe na pozornici i izvodi svoju glazbu u suradnji milim društvom Matije Dedića, Žige Goloba i Krune Levačića, pred publikom koja u svemu uživa podjednako kao i glazbeni četverac. 

Zorno se to vidjelo i duboko osjetilo, po tko zna koji put, i na nastupu Tamara Obrovac Quarteta, 16. veljače 2018., u glazbenom programu FonoKinoteka u zagrebačkoj Kinoteci. Poklonici i pratitelji već dobro znaju što će čuti i vidjeti, ne u smislu repertoara ili kakve rutine, već u pogledu malog (?) čuda umjetničkog stvaralaštva što se oblikuje ovdje i sad, neponovljivo u doslovnom smislu, nasreću ponovljivo u novim oblicima što, bit će, zatječu i iznenađuju i same glazbenike-stvaratelje koji se, svaki put iznova, odvažno, ali opušteno i vedro, otiskuju u nova istraživanja glazbe, mašte, mogućnosti, kombinacija, ukorijenjena u, recimo, zadane, nekom zgodom snimkom fiksirane, no nikad strahopoštovano nedodirljivo uklesane temelje skladbi iz bogato nakrcane košare minulog opusa.  

Pijanist Dedić, kontrabasist Golob, bubnjar Levačić i Tamara Obrovac, čije je glazbalo njezin glas, bogomsastavljena su družba istoćutećih, savršeno skladnih glazbenih duša koje se u toj zajednici osjećaju posve sigurno i neopterećeno te se čilim uživanjem, vedro, poletno, vragolasto, slobodno – maksimalno usredotočeno, no bez obveze i zamjere u slučaju neuspjeha (dosad ih, je li, ne primijetismo) – sunovraćuju u neiskušano te, slušajući impulse trenutačnog nadahnuća, jedno u drugome podjaruju najbolje. Riječ je, dakako, o jazzu, glazbenom stilu koji neke od vrhunaca doseže upravo u nastupima uživo, kad se neodoljivo spregnu bogatstvo duha, umna sloboda i izvedbeno majstorstvo. Kod Tamara Obrovac Quarteta, čarolija se ostvaruje malne redovito.  

Određena novost novijih ukazanja, pa tako i ovog FonoKinotečnog, jest pridruživanje ‘petog člana’, istarskog književnog barda Milana Rakovca, čijim je nastupom uokviren i šarmantno, dobrodošlo osnažen dvosatni program. Uz njegovu recitaciju je otpočelo, pjesmom i skladbom „Mora“, uz njegove stihove, govorene i uglazbljene je i završilo, „Endrigo bluesom“ i „Črnim zlom“ (uz bezgostni bis „Di je poša ćako?“).   

Društvo je, dojam je, bilo odlično raspoloženo, i glazbena magija bje bešavno sljubljena sa zavidnom količinom humora, ponajprije duhovitih konferansi, komentara i gegova Tamare Obrovac, ali i humora nerazdruživo spletenog u izvedbe, opojne glazbene doživljaje koji istodobno, ovda-onda, dobro nasmijavaju.   

Drago nam je, itekako, da Tamara Obrovac nije crna, velika i debela Amerikanka, već malena i mršava Istrijanka koja je jazz ideju, neograničenu na meridijane i paralele, organski uvezala s melodikom i duhom tla na kojem je ponikla, te i mi počesto dobivamo priliku dupkom kusati tu opojnu istro-svjetsku mišancu za koju bismo bili uskraćeni da je uslišena Tamarina ‘američka fantazija’.  

Jedina zamjerka, koja nasreću nije bitno naškodila općem dojmu, jest ona zvučnoj slici koja je mogla biti i bolja, a zacijelo ne bi bilo zgorega ni da za koncertnih programa Kinoteci, u Kinotekinu kafiću, iza zida, ne svira glazba s nosača zvuka, koja se čuje i u dvorani.    

(P. S. Blagoizvoljevamo zamoliti pozorne politkorektne ćudoredare da zbog nekoliko rečenica s početka teksta ne bruse rogovlje. Bez nakane drskosti, ponižavanju, seksizmu i inim nepriličnostima, posrijedi je, više-manje, uz dug netočnosti pamćenja, ponavljanje riječi koje je Tamara Obrovac sama, u šali, govorila na pozornici.)