Zoran Predin & Damir Kukuruzović Django Group “Zoran pjeva Arsena” – Arsen i Zoranove gypsy čipke

Slovenski kantautor koji je s preminulim Dedićem dijelio sudbinu "pjesnikovog bratića", smisao za humor i kantautorsku kob, u album je utkao sve ono što ga je povezivalo i bližilo Arsenu.


foto: Ž.Babogredac

Piše: Zlatko GALL

Zoran Predin & Damir Kukuruzović Django Group
Zoran pjeva Arsena
Croatia records
*****

O Arsena su se još za života a još više nakon smrti pokušavali ogrebati mnogi. I lažni biografi i sumnjivi aforističari; i „prijatelji“ koje nikad nije upoznao i estradna nejač s dna kace koje je sam Arsen precizno znao nazvati „parašansonjerima“ ili očajnim pjevačima neokaljanim talentom. Kako bi jedino mogao zvučati album posvećen Arsenovom golemom glazbenom opusu zorno je pokazao Matija Dedić svojim sjajnim „Matija svira Arsena“: albumom koji uspostavlja emocionalni ali i glazbenički dijalog s Arsenovom ostavštinom. Zašto? „Samo“ stoga što su Dedić senior i junior sazdani od istog genetskog materijala i talenta? Naravno ali i zbog Matijinog čitanja ostavštine svog “velikog ćaće“  i kao intimnog soundtracka vlastitog odrastanja u domu Dedićevih.

A sada se istog zahtjevnog posla uhvatio i Zoran Predin. Slovenski kantautor koji je s preminulim Dedićem dijelio sudbinu „pjesnikovog bratića“, smisao za humor i kantautorsku kob u album je utkao sve ono što ga je povezivalo i bližilo Arsenu. Zoran se stoga ne nadmeće s Dedićem niti ga pokušava faksimilno pratiti. Maloo sutra. Jer nije on ni klaun ni klon već sugestivan izvođač prepoznatljivog vokalnog timbra i one zavodljive lijene  „slovenščine“ u naglasku koja je oduvijek preskakala sve jezične, regionalne, republičke i državne međe.

Uvodna „Ni ti, ni ja“ – baš kao i amblematska „Kuća pored mora“ koja je prva krenula s albuma kao singl – pokazale su koliko je pogođena odluka da se Arsenovoj „vječnoj zeleni“ pristupi s posve novom (žanrovskom) optikom: gypsy swingom. Razlog tome je itekako logičan jer Predin ga je testirao na svom kantautorskom materijalu još 1998. na sjajnom albumu „Ljubimec iz omare“ snimljenim s Mar Django Quartetom. Ovog puta partneri su mu bili stari suradnici gypsy swing gitarist Damir Kukuruzović i njegova Django Group dok su aranžmane potpisali Predin i violinist Bruno Urlić. A violina uz Kukuruzovićevu gitaru – baš kao da su se posla latili Django i Grappelli – stvaraju atmosferu koja, kao da je ulovljena u kakvoj pariškoj bohemskoj špelunci Montmartrea ili u klubu gdje su nastupali Hot Club, savršeno pristaje Arsenovom standardu. Predin i društvo ne posežu za gypsy swingom kao Prokrustovom posteljom na koju će poleći baš svaku Arsenovu „zimzelen“. Stoga se „Pamtim samo sretne dane“ manje naslanja na gypsy stilizacije no kao sneni i prigušeni broj lišen raskošnih festivalskih orkestracija – s izvrsnim naglascima klavira i gitare – maksimalno se koncentrira na ono najbitnije: čarobnu melodiju Arsenovog izvornika. „Ako priđeš bliže (zagrli me)“ dobila je pak swingersko ubrzanje (uz nenametljive gitarske solo dionice) na tragu, uvjetno rečeno, pop-gypsyja bendova poput Vaya Con Dios koje ju je odvelo u novu orbitu izvan one kojom je brodila Dedićeva ili Ćolićeva izvedba. Ako je neka od skladbi „zahebana“ za prisvajanje i posvajane to je nesumnjivo  „Moderato Cantabile“ – jedna od najznačajnijih skladbi u Arsenovom opusu. Zoran i družina su i taj problem riješili postigavši organski spoj rasnog šlagera, nekog ovodobnog (klavirskog) loungea, nenametljive vožnje gypsy swinga u podlozi te gitarskih pasaža u „dijalogu“ sa klavirom. „Imenom sam tvojim zvao“ donesena je – pazi sad – u svojevrsnom ruhu grčkog melosa u uvodu apliciranog na gypsy swing  onako kako to, ne robujući samo jednom žanru,  rade  Putumayovi izvođači mediteranskog world music poput Miguela Gilla dok je „Zagreb i ja se volimo tajno“ dobio nešto i od starog kavanskog agramerskog štiha. „Proljeće bez tebe“ je u temeljnu recepturu nadahnuto dodalo i ritam valcera s nešto od K und K ravničarskog spleena, „Tko stoji iza mene“ žovijalno kabaretsko ruho koje je  savršeno sraslo s Arsenovim oporim tekstom a „Takvim sjajem može sjati“ – jedan od najboljih brojeva na albumu – vrsnu pretvorbu kabaretsko-šansonjerskog iskaza u zavodljivi broj ozračen jazzy muziciranjem te još jednim primjerom zanimljivih međuigri klavira i gitare. „Otkako te ne volim“ kao valcer (sa agramerskim šlagerskim dahom prošlih vremena) još jedan je pogodak a sjajna „Završit ću kao Howard Hughes“ – laganica za „iza ponoći“ koja zaključuje album i, priznajem, jedan od mojih apsolutnih favorita Arsenove pjesmarice –  ima fascinantno blues ruho koje joj savršeno pristaje. Baš kao i jecaji violine, klavir,  gitarski solo i Zoranov vokal. Jedan jer to od neospornih vrhunaca albuma koji se pije „na eks“ a onda vrišti za opetovanim slušanjima.

Zoran Predin & D.Kukuruzović Django Group @ Croatia Records Studio – foto: Emanuela Tomino