A sve je bilo tako uglađeno….

Oglas

free-stage

10.11.2011. oko 21h dolazim u već poznati Retro, čovjek po imenu Ivica Prpić zvani Snowman već je počeo svirati u vrlo uglađenoj atmosferi. Svatko sjedi za svojim stolom pijuckaju se pićenca i super je vibra. Naš prvi izvođač nije čovjek od mnogo riječi i nema kilometražu nastupa pred publikom, ali ga to vrlo malo smeta i dobro se snalazi u obradama stranih kantautora koje izvodi s jednim zanimljivim „dylan-ovskim“ glasom.

Svaka čast Snowmanu, međutim u 10 do 22 izlazi Erna Imamović, slatkica koja kaže da inače svira s bendom. Mislim da smo svi tamo zaključili kako djevojci ne nedostaje bend jer je svojim sigurnim i impozantnim glasom obarala s nogu. Erna izvodi autorske pjesme na hrvatskom (Sjaj, Novi svijet, Poput sna), a ubaci koji cover svako toliko, kako kaže, za ekipu. Ne trebaju tebi djevojko stvari „za ekipu“ jer su tvoje odlične, ali obradu od Ette James je potrebno naglasiti jer se tu stvarno posebno ističe energija koja pršti iz iste. Erna samo nastavi tako.

Još uvijek je atmosfera bila relativno mirna, kažem relativno jer se već polako počela stvarati gužva i ekipa je prekrila pola stage-a. U 23.00 bez mnogo filozofije sa cigarom u ustima uletava Mario Mirković sa svojim bendom Chishche Lishche (valjda se tako piše) kvintet od dvije gitare, basa, bubnja i sax-a. Moram priznati da sam bio skeptičan. Pih, glumci – mislio sam, međutim od samog starta imali su vrlo impozantan zvuk. Naime, energija koja pršti iz ovih ljudi je strašna, ulovi vam glavu, nogu ili ruke i počne ih pomicati u ritmu funk-a, surfa, rocka pa usudio bih se reći na trenutke punka. Bend zvuči vrlo usvirano i čuje se da dečki osim što ulažu u kazališne daske ulažu u ovaj projekt mnogo energije, para i vremena. Nemaju vokala već sviraju instrumentale raznih boja i oblika, sve to više liči na „jamming session“ nego na gotove kompozicije, ali interesantna struktura „breakova“ i disonantnih nota govori suprotno. Publika je od onog uglađenog stanja s početka postajala sve nemirnija i nekako su se čudno bacakali i vrištali Čišće Lišće – valjda neki jesenski štos. Osim strašne ovisnosti o nikotinu nemam neke posebne zamjerke, možda bi trebali malo poraditi na komunikaciji sa publikom, ipak su glumci.

Inače bih ovdje završio recenziju, ali imam potrebu približiti ljudima što se događalo neposredno pred kraj službenog koncerta. Naime, u jednom trenutku bez posebne najave dolazi na stage neki lik, preuzima gitaru i počinje opći urnebes blues-a i rock-a. Od ponoći pa sve do jedan prijatelji Lishcha su napravili takav show koji ja u Retru još nisam doživio. To je bio „jam“ zavidne kvalitete, jedan od onih o kojima ekipa priča: „Kad sam ja bio u New Yorku…“. U tom kaosu izmjenjivali su se tri gitarista, tri bubnjara, basisti, svi su svirali sve! I onda kao ono sredstvo za poliranje trešnje na šlagu dolazi sestra tog neimenovanog brutalno dobrog gitariste i otpjeva Bobby Mcgee s toliko energije kao da samo to vježba svaki dan. Nemam više riječi kojima bih opisao taj „rusfraj“ i zato dobro da je vrijedni Tito sve zabilježio kamerom pa ćete moći sve to vidjeti.

A sve je bilo tako uglađeno…

Gizmo

Ček dis aut