Oglas

Jedan od najatraktivnijih predstavnika world music scene, sedmeročlani kolektiv koji nadahnuće pronalazi u melodijama i tekstovima tradicijskih pjesama, u slavenskoj mitologiji, dinarskom ritmu i zvukovima mediteranskih glazbala, očarati će zagrebačku publiku još jednom ovaj petak, 14. srpnja, u nesvakidašnjem ambijentu festivala Medvedgradskih glazbenih večeri.

Rasprodana završna večer samo je povrda originalnosti, virtuozne svirke i hipnotizirajuće scenske pojave koja nas zaokuplja već gotovo petnaest godina. U razgovoru za Mixer.hr, karizmatični frontmen Kriesa, Mojmir Novaković, podijelio je s nama ono što čini esenciju ovog inspirativnog kolektiva – skromnosti, intuitivnost i osjećaj za ljepotu glazbe.

Glazbenom sastavu, koji je zaista zadužio hrvatsku i svjetsku glazbenu scenu rekonstrukcijom tradicijskog nasljeđa u doba kulturocida, često se zamjeralo, a to mislim u onom najpozitivnijem smislu, to što svira prerijetko. No, prekidom osmogodišnje diskografske stanke, situacija se polako mijenja. Najavljuju se datumi, svaki od nastupa tradicionalno je dobro posjećen i traži se karta više. Gdje ćete nas sve počastiti svojim nastupom ovoga ljeta?

Mojmir: I nama samima bi bilo draže da je proteklih godina bilo više nastupa. Ali, nakon mog preseljenja u Veliku Britaniju trebalo je vremena dok se stvari usklade i da počnemo više svirati. Sitacija je sada bolja, pogotovo sa deset nastupa tijekom ovog srpnja. Nastupamo u Rudama, Makarskoj, Puli, Tabor Film Festivalu, na Medvedgradskim večerima, Šibenskom Off Jazz & Blues festivalu, SARS festivalu u Sinju, na Solinskom Kulturnom Ljetu, na Hvaru i na Klisu.

Kries u Vintage Industrial Baru, Kries/Facebook

Prvi nadolazeći nastup uslijedit će na Medvedgradskim glazbenim večerima u nesvakidašnjem ambijentu, a zagrebačka publika se vašem nastupu uvijek posebno veseli. Potreba za vašim nastupom svakako je uvjetovana kemijom koja caruje između Kriesa i publike zasićene glazbenim kičem hrvatskog radijskog etera. U tim fuzijama s publikom kao da stvarate mini svemire neovisno gdje se nalazili?

Mojmir: Kries je zapravo jedan sasvim običan bend čiji članovi jako vole glazbu koju sviraju. Pri tom se vodimo samo osjećajem koji kaže „ovo je OK“. Svatko od nas je različit, i dopuštanje i poštivanje prostora slobode za svakog od nas je od presudne važnosti. Vjerujem da je upravo to što našu publiku privlači na koncertima. Jer osjećaju da i oni mogu biti potpuno slobodni.

Nakon osam godina stanke predstavljen je novi album Kriesa, “Selo na okuke”, koji ste krajem prošle godine podijelili u plemenitoj kampanji Dobri domaćini, hvalevrijednoj humanitarnoj akciji koja je za cilj imala sakupljati sredstva za potrebe mladih umjetnika kako bi zanemareni mladi ljudi imali priliku kupiti instrumente i sami zasvirati. Najavni singl za čiji su spot poslužile snimke humanitarne drame koja je zadesila Europu i svijet nosi ime „Ivo se šeće“. Svojedobno ste izjavili da dok pjevate pjesmu pred sobom vidite slike izbjeglica te Ive i Mare među njima s djetetom. Kao osobi izražene empatije prema drugima i osobi koja je i sama u jednom trenutku napustila svoj dom iz osobnih razloga, sigurno nije bilo teško poistovjetiti se s njima?

Mojmir: Zapravo, je bilo puno teže nego na prvu ruku izgleda. Biti svjestan boli i sulude situacije u kojoj su se ti ljudi našli, na čudan način uznemiri čovjeka. Sama pjesma i akcija Dobri Domaćini mi je omogućila da postanem „normalan“ u cijeloj toj situaciji. Ono što me još uvijek boli i uznemiruje nije stanje ljudi koji su prepješačili od Grčke do Hrvatske granice i dalje, već strah u srcima onih koji ih se boje gledati kao ljude koji su suočeni sa suludom neorganiziranošću i neefikasnošću birokratiziranih međunarodnih tijela koji nisu u stanju organizirati prihvat izbjeglica, a kamo li pronaći način za prestanak sulodog sukoba u Siriji. U interesu vlastite ljudskosti taj strah će se, nadam se uskoro rasplinuti.

Glazba ima moć graditi mostove na način koji riječi i drugi načini komunikacije ne uspijevaju. To pogotovo dolazi do izražaja u trenucima kada se grubo nameću pitanja identiteta kao što je danas situacija. Što za vas u tom pogledu predstavlja pojam World Music?

Mojmir: World Music je samo „polica u CD shopu (ili folder u računalu)“. Na nama je da koristeći tu policu/folder postanemo svjesniji vlastitih mogućnosti.

Naslovnica albuma “Selo na okuke”, autor Petar Grimani

Oživljavanje zaboravljene glazbene baštine nešto je na čemu se počela graditi priča Legena, pa potom i Kriesa. Tradicionalna narodna glazbala poput gajdi, dipla i lijerica zaživjela su u fuziji sa suvremenim instrumentarijem. To je pogotovo izraženo na novom albumu koji decentno uranja u svijet rocka i post punka. Na koji način ste uspjeli uskladiti ovo dvoje? I kada smo već kod novog albuma, kada možemo očekivati njegovu službenu objavu?

Mojmir: Oživljavanje zaboravljenog, postoji u svakoj glazbi, u svakom ljudskom stvaranju. Ono što mi radimo, za razliku od možda nekih drugih glazbenika, jest da navodimo izvor inspiracije dok se kod većine drugih glazbenika ili ne želi navesti što ih je inspiriralo ili nisu svjesni da ih je nešto inspiriralo. Navođenjem tradicijske pjesme mi želimo uputiti na činjenicu da stablo bez korijena ne može dati plod. Kao što niti korijen stavljen kao izložbeni predmet u muzeju ne može nahraniti stablo. U jednom i drugom slučaju, važna je samo ljepota glazbe.

Album će izaći ove jeseni i nadam se da će ljudi prepoznati sebe u toj ljepoti i uživati u njoj.

I sami ste izrasli iz svijeta alternativne glazbe no intuicija i srce su vas povukli u istraživanje tradicionalne, etno glazbe. Gdje se dogodio taj preokret?

Mojmir: Preokret se dogodio na dva koncerta tijekom 1999 godine u Kulušiću gdje su nastupali Papa Wemba i Dublinersi. Uskoro nakon toga smo Darko Pecotić i ja otišli u Institut za etnologiju u folkloristiku i počeli slušati…

Kries; Kazalište Marina Držića, Dubrovnik 2015.

U toj želji za oživljavanjem tradicionalnog, ali i multikulturalnog, nastao je i čuveni Ethnoambient Salona koji se nažalost ove godine neće održati. Uvijek percipiran kao središnje i najznačajnije World Music festivalsko događanje u Hrvatskoj, svakako će nam nedostajati. Sigurno nije bilo lako pustiti ga?

Mojmir: Svaka odluka u životu nosi svoj teret. Tako je bilo sa odlukom prije 20 godina da se pokrene festival Ethonoambient, tako je danas i sa odlukom da ga „otpustimo“. Mislim da su i jedna i druga odluka bile ispravne i da su/će donijeti puno sreće i zadovoljstva.

Ideja ovog festivala kao festivala tolerancije i multikulturalnosti zasigurno će rezultirati nekim novim projektima. Na kraju krajeva, i osobno ste jednom zaključili – to nas ne spriječava da i dalje idealiziramo…

Mojmir: Puno puta sam kao mladić imao osjećaj da su neki „veliki kulturni projekti“ poput relikta iz prošlosti koji se „zaboravljaju“ mijenjati. Danas sam svjesniji da ljudi koji su ih vodili ili ih danas vode, nisu zaboravili izvor svojeg nadahnuća i potrebu za aktualnošću i bivanjem u tijeku sa vremenom. Radi se najčešće samo o nagomilanoj entropiji samog projekta koja po svojoj inerciji ne dozvoljava „drastične“ promjene. To je, između ostalog, i jedan od razloga zašto Ethnoambienta više nema. Vjerujem da ovim činom otvaramo prostor za nove, svježe inicijative koje će biti potaknute novom, svježom energijom.

(Emanuela Tomino/Mixer.hr)

 

Ček dis aut