Autor: Luka Šipetić

Prije par mjeseci povodom intervjua za portal Balkanrock morao sam navesti par albuma koje učestalije slušam. Dok sam kopao po prošlosti i razmišljao o nekim naslovima, prvi kojeg sam zapisao bez ustručavanja bio je album Alice Coltrane – World Spirituality Classics 1: The Ecstatic Music of Alice Coltrane Turiyasangitananda kojeg je objavila izdavačka kuća Luaka Bop. Realno, to je možda bio i jedini album kojeg sam u tom trenutku učestalo slušao, ali i prvi album nakon dugo, dugo vremena kojega sam očekivao s nestrpljenjem djeteta. Pošto je njegovo službeno izdanje prije otprilike godinu dana prošlo pomalo nezamijećeno, bilo bi prikladno obilježiti prvi rođendan kratkim tekstom.

Alice Coltrane – World Spirituality Classics 1: The Ecstatic Music of Alice Coltrane Turiyasangitananda

Za početak trebao bih upozoriti da ovaj tekst neće biti „glazbena kritika“ u klasičnom smislu. Ovom albumu, kao ni diskografiji Alice Coltrane ne mogu pristupiti nikako drugačije nego čisto osobno, tako da mi nije namjera parafrazirati album i udaljavati se od osobnog doživljaja. Naprotiv, želim ovaj album i glazbu Alice Coltrane predstaviti u potpunom osobnom zanosu, koja je naspram kritike apstraktna forma koja možda i najviše korespondira s njezinom glazbom. Prvi susret s Alice Coltrane dogodio se dok sam još kao klinac kopao po kućnoj zalihi CD-a znatiželjno gledajući covere i pitajući se što bi to moglo biti (budimo realni, njeni definitivno zapinju za oko). Znam da sam naletio na dva Coltranea, John i Alice pa sam kao klinac mislio da je baš cool da brat i sestra izdaju albume. No, uskoro su mi objasnili da je Alice bila žena Johna Coltranea. I tu nekako nastaje problem za koji mislim da je globalno gurnuo njenu glazbu u drugi plan. Kroz razgovor s nekim ljudima, čak ako i danas proguglate Alice Coltrane kroz npr. Guardian članak ili PR naslov, jednu od prvih stvari koju dobijete je: „žena poznatog John Coltranea“. To smatram izuzetno okrutnom ironijom za glazbenicu i skladateljicu koja nije mogla biti više „svoja“ nego što je bila. Možda u njenom radu nema tehničkih inovativnosti jedne Giant Steps ili visoke konceptualnosti poput albuma A Love Supreme, no ne smije se zaboraviti da je Alice dublje pogurala Johna prema istočnjačkim i islamskim utjecajima, a njihova ljubavna i spiritualna veza ponukala je Johna na daljnji eksperiment i nakon A Love Supreme. Genijalni albumi poput Kulu Se Mama i Meditations nastali su pod izravnim utjecajima Hinduizma, Kabale, astrologije, grčke filozofije i world musica koje su Alice i John kultivirali u svojem domu. I dok je Alice pružila Johnu temelj zdravog međuljudskog odnosa na kojem je gradio svoju umjetnost, to ne znači da je ona zapustila svoju.

Dapače, mišljenja sam da Alice Coltrane – World Spirituality Classics 1: The Ecstatic Music of Alice Coltrane Turiyasangitananda pokazuje pravu raskoš njene umjetnosti. I pod time ne mislim na njeno umijeće skladanja, već na njeno umijeće izražavanja. Ovaj album sastoji se od do sada neobjavljenog materijala koji se može pronaći na četiri kazete koje su cirkulirale 90-ih u SAD-u, a koje je Alice samostalno objavila između 1982. i 1995 godine. Materijal na kazetama Turiya Sings, Divine Songs, Infinite Chants i Glorious Chants nastao je jedino za potrebe njene spiritualne zajednice. Naime, nakon Johnove smrti 1967. godine, Alice se još više upustila u istočnjačke spiritualne prakse, što zbog tragičnog gubitka, što zbog daljnjeg duhovnog sazrijevanja. Prekretnica se dogodila 1970. godine kada upoznaje Swami Satchidananda, religijskog učitelja i yogija koji je stekao širu popularnost nakon svojega govora na netom održanom Woodstock festivalu i poznatog indijskog gurua Sathya Sai Babu. Nakon hodočašća po Indiji Alice spremno odbacuje sekularni i glazbeni život te se 1975. godine seli u Los Angeles gdje osniva Vedantic centre kojeg 1983. godine seli na 48 hektara veliko imanje pored Malibua i preimenuje ga u Sai Anantam Ashram. Po uzoru na tradicionalne hinduističke ashrame i njen se nalazio izoliran od civilizacije u planinama Santa Monice te se temeljio na izučavanjima Vedskih, Budističkih, Hinduističkih i islamskih spisa. No, Alice je svoj ashram otvorila za sve ljude, bilo one znatiželjne ili duboko religiozne što je dovelo do povećeg sadržaja unutar imanja, tako da je ashram imao i svoj televizijski kanal ali i izdavačku kuću Avatar Book Institute koja je tiskala duhovni materijal, i za nas najvažnije, glazbu. Iako je službeno napustila glazbeni svijet, Alice nije napustila glazbu.

I kako, zapravo, napustiti nešto što je određuje tvoj život i njegov tok? Alice Coltrane je rođena 1937. godine u Detroitu, a već je prije negoli je napunila 16 godina imala je iza sebe brojne lekcije klavira i orgulja. Njena majka, pjevačica u lokalnom crkvenom zboru, dodatno ju je ohrabrivala te je Alice svoju ranu adolescenciju provela prateći crkvene zborove i gospel grupe. No, tek na nagovor svog polubrata Ernesta Farrowa, poznatog jazz basiste, Alice se priključuje tada aktivnoj jazz sceni Detroita kasnih 50-ih što ju je na kraju ponukalo da upiše studiji jazza i klasične glazbe u Parizu. Početak 60-ih provela sklapajući kraj s krajem radeći u The Blue Note Jazz Club-u kao pijanist između koncertnih pauza, studirajući i mahnito svirajući. Tu rađa svoju prvu kćer iz kratkog braka s jazz vokalistom Kenny Hagoodom, no zbog njegove heroinske ovisnosti i financija, Alice se vraća u Detroit gdje preživljava kao jazz pijanist u lokalnim barovima dok joj nije „uletio“ ozbiljniji gig u bendu vibrafonista Terrya Gibba, ubrzo nakon čega upoznaje Johna i počinje svirati u njegovom bendu.

Prerana smrt Johna Coltranea ostavila je neizbrisiv trag na Alice te je prema njenim svjedočanstvima uslijedilo razdoblje: „izgubljenosti i agonije“ koje je izrazila na prvom albumu A Monastic Trio. Album, zamišljen kao tribute Johnu, odiše učenjima Satchidanande i istočnjačkim intervalima ali i zapadnjačkim blues frazama na klaviru koje stvaraju pravi emocionalni tobogan u slušatelju. Sljedećim albumom Huntington Ashram Monastery potvrđuje se kao nevjerojatno talentirana harfistica, koje jazz svijet (uz Adele Girard, Betty Glamann i Dorothy Ashby) nije vidio mnogo. Kroz naredne albume Ptah, the El Daoud i Journey in Satchidananda Alice uvodi puhače te se etablirala kao skladateljica s uhom za njegovanje free jazz pristupa poput istomišljenika Phaorah Sandersa, Joe Handersona, Rona Cartera, Cecil McBeea i Rashieda Alia. Naredni albumi Universal Consciousness i World Galaxy čvrsto stoje kao daljnja razrada poetske vizije spoja istočnjačkih i zapadnjačkih utjecaja uz dodatak bogato i lucidno orkestriranih gudačkih sekcija. Albumi „kasnije“ faze izdani za Warner Bros. Records sredinom sedamdesetih nerijetko su zanemareni u njenoj diskografiji. Pod izrazitim utjecanjem Stravinskog i njegovog baleta Posvećenja proljeća ali i sve većom ulogom duhovnosti i ashrama u njenom životu Alice stvara glazbu koja se teško „prodaje“ pod jazz i „teško“ pod klasiku, a uz pritisak mainstream izdavača, Alice lako donosi odluku da se udalji iz javnog života i posveti onom privatnom.

Za mnoge tu priča o glazbi Alice Coltrane završava. Kroz svoji niz albuma u 70-ima razvila je toliko poseban i jedinstven stil koji tjera ciničnog slušatelja na pomisao kako se veoma lako mogla izgubiti kroz ponavljanje istog. Upravo tu kompilacija Alice Coltrane – World Spirituality Classics 1: The Ecstatic Music of Alice Coltrane Turiyasangitananda uvodi javnost u jedan potpuno novi imaginarni svijet koji je Alice izgradila svojom glazbom. Glazba snimana s namjerom da nikada ne napusti područje njenog ashrama, otkriva javnosti puno više o njoj negoli njena najpoznatija djela, ponovno je predstavljajući javnosti kao glazbenu genijalku koja je puno više od free jazz nasljeđa Johna Coltranea. U album nas uvode glasovi Alice i njenih sljedbenika uz zvukove Oberheim OB-8 sintesajzera, defova i raznih šuški dok izvikuju nazive kratkih mantri. Već samo uvođenje sintesajzera i Alicinog krupnog alta predstavlja veliko odstupanje od njenog uobičajenog materijala, no spontano preuzimanje vokalnih dionica i call and response fraza od strane, kojih god sljedbenika koji su se našli u procesu snimanja, poziva na „free“ pristup koji je Alice njegovala, istovremeno ostavljajući dojam kolektivne intimnosti koja se dogodila u tom trenutku. To možemo osjetiti slušajući prelijepu Om Shanti u trenucima stapanja orgulja, glavnog vokala i zbora gdje vokalna improvizacija i prilagodbe na novu liniju pjevanja ističe boju i frazu svakog člana zbora, dok se u konačnici na kraju pjesme ne uobliče u jedno. U filozofiji hinduizma i budizma, mantre su sveta formula kojom otpočinje duboko osobno putovanje onoga koji ih koristi, a upravo motivom „osobnog putovanja“  odiše cijeli album.

Kroz spoj istočnjačkih ritmova, orgulja i sintesajzera kao glazbene pozadine ashramskom zborskom pjevanju i gospel fraziranju, Alice kao da sažima sve ono što ju čini kao glazbenicom u deset improvizacijskih trenutaka koji su nam izloženi. Tu je prisutna njena mladost u detroitskim crkvenim zborovima, njeni free jazz pristupi skladanju te njena putovanja u Indiju. Miješajući tradiciju istoka s novim trendom sintesajzera s glazbenim eksperimentom te emocionalnom ranjivošću i duhovnošću, Alice glazbom nadilazi vrijeme dok slušamo ashramsku verziju Journey to Satchidananda koja se iz free jazz skladbe 70-ih pretvara u orijentalni indijski gospel. Drugi dio albuma zaziva njenu povijest te se javljaju i harfa, gudački instrumenti i table, dok posljednja skladba Ram Katha nam pruža uvid u Alicinu muzičku senzibilnost, osjećaj za melodiju, tehniku zadržavanja daha i gotovo pa organski osjećaj za strukturu u pjesmi. Ona je svoj glazbeni put vjerojatno  započela sama za orguljama, te ga je prikladno tako i završiti.

Pred našim ušima se nalazi nevjerojatan i prelijep svijet koji je izgrađen od cjeloživotne potrage za glazbom i duhovnim mirom, svijet u kojem je glazba cilj, a potraga smisao. Alice Coltrane je odlaskom iz glazbenog svijeta pronašla svoju glazbu, onu koja izlazi iz svake pore njenog bića i koja je izgrađena iz svakog trenutka koji je uobličio njeni život. Ovakvo izdanje stavlja cjelokupni dosadašnji katalog Alice Coltrane pod dodatno povećalo i otvara nove diskusije o njenom radu. Za Alice čini se, glazba nije samo „rad“ ili samo „glazba“, ona je uglazbljeni proživljeni trenutak i osjećaj jedne nevjerojatne osobe koja se nikada nije prestala emocionalno, duhovno i intelektualno razvijati. Time glazba Alice Coltrane za mene predstavlja suštinu onoga za što bi glazba, u nekom idealnom svijetu, trebala biti. Nisam klasično školovan glazbenik i da netko to od mene traži, ne bih znao reći što se točno odvija u njenim kompozicijama. Ne bih znao raspisati partiture dionica, ne bih znao ukazati na neki poseban tehnički aspekt konstrukcije glazbe poput harmonijskih promjena trijada. Iskreno, to niti ne slušam. Ono što me iznova privlači njenoj glazbi je ogromna količina životne melankolije, blagostanja, sreće, tuge, boja i slika koje se javljaju u meni. Njena glazba, iako je tehnički „ne razumijem“, stvara u meni duhovnu i emocionalnu reakciju zbog koje mi se na trenutke čini kao da je „razumijem“. Ova iracionalna i pomalo komična situacija ostavlja me razoružanog pred njenom glazbom i u stanju sveopće izgubljenosti pred zvukovima i emocijama koji mi otkrivaju ideje koje smo kao osobe i društvo po putu izgubili, a koje Alice prenosi i zbog kojih se osjećam predivno malen u ovom našem univerzumu. Osjećaj izgubljenosti i nerazumijevanja koji me potiče da općenito upijam sve više i slušam pozornije. Moram priznati, za mene divan i posebno intenzivan osjećaj, koji nekim čudom izaziva samo njena glazba. Ne znam zašto je tako i zašto baš njena glazba od svih mogućih, ali možda je i bolje da ne znam. Onda pozornije slušam. Tako da ovaj izljev patetike shvatite potpuno osobno kao što sam u početku naglasio. Moja namjera nije recenzirati album Alice Coltrane i nagovoriti čitatelja da pruži albumu šansu, već potaknuti istog da u glazbi koju sluša pronađe trag slobodne muzikalnosti koja slušatelju prenosi ljepotu i tugu pojedinca.