CAGE THE ELEPHANT “Social Cues” – Napola uspjela tranzicija

Peti album Cage the Elephant je tematski i glazbenom atmosferom mračniji od prethodnih albuma s Mattom Schultzom

Piše: Zlatko GALL

CAGE THE ELEPHANT
“Social Cues”
Columbia – Menart
***

Mračni dramatični sintovi uvoda u nastupnom broju “Broken Boy” uz kasnije oštre kratke i efektne ulete, mukli bas, zvuci “čekićanja”, “mehanički” ritam bubnja (zapravo, ritam mašina koje su gotovo sveprisutne na albumu) te reske gitare… ali i skladba “Social Cues” koja slijedi za njom, vraćaju nas u atmosferu osamdesetih ili na početak devedesetih s Depeche Mode u vrijeme albuma “Music For The Masses” ili, još više, “Violatora”. Peti album Cage the Elephant je naime tematski i glazbenom atmosferom mračniji od prethodnih albuma s Mattom Schultzom koji je u vrijeme snimanja albuma prošao kroz raspad braka i smrti bliskih prijatelja te “izdajnički” dobrim dijelom nadahnut prošlim vremenima. Doduše u tragovima i ovog albuma može se nazrijeti njihov raniji osebujan garažni rock (s punk udarima), koji im je na prethodnom albumu podario Dan Auerbach, te naklon prema današnjoj alter-rock stilistici (Black Madonna). “Night Running” kao najbolji broj albuma također – unatoč sintovima – ima nešto od starije zvukovnice uz reggae stilizacije na tragu Clasha te Becka kao gosta, “House Of Glass” je s punkerski reskim gitarskim uletima i razigraniom (a la osamdesete) sintovima, “Skin & Bones” uhougodan pop-rock pastiš sa začinima surf gitare, a “Ready To Let Go” više no pristojan mračni swamp-rock. No, u ostalim temama se ponavljaju utjecaji daleko od glavnih tokova prošlog albuma. Poput laganice “Love The Only Way” – s gudačim orkestracijama i akustičnom gitarom, sinti-popom (i melodijskom linijom Pet Shop Boysa) nadahnute “The War Is Over”, “Dance Dance Dance” – građene oko garažnog riffa i upečatljive gitare no u ruhu osamdesetih s naglašenim sintovima, balade “What I’m Becoming” ili zaključne “Tokyo Smoke” koja bi mogla biti i štogod od OMD iz druge polovine osamdesetih križana s tadašnjim arena-rockom.

Cage The Elephant su očito band u tranziciji, odnosno grupa koja odgovara ukusu najšire FM radijske publike no, iako “pretvorba” nije uvijek idealno izvedena, barem pola brojeva s petog albuma ipak vrijedi slušati. A i to je nešto.