Vampire Weekend “Father Of The Bride” – Idealan album za ljeto (i ostala doba)

Album djeluje kao nadahnut i precizno realiziran kolaž brojnih žanrovskih krhotina besprijekorno sraslih u pop pjesme

Piše: Zlatko Gall

VAMPIRE WEEKEND
Father Of The Bride
Sony – Menart
****1/2

Nakon šestogodišnje pauze, odlaska utemeljitelja i multiinstrumentaliste Rostama Batmanglija i selidbe gitariste/pjevača Ezre Koeniga u Los Angeles, njujorški indie-rockeri Vampire Weekend su konačno objavili svoj četvrti album. Ako prethodna tri albuma, kako veli Koenig, valja čitati kao zaokruženu trilogiju, “Father Of The Bride” je nastavak novog ciklusa ili naprosto album novog početka. I to odličnog. Naime, sa čak 18 pjesama na albumu koji traje manje od jednog sata, Vampire Weekend – danas trio s Koenigom, basistom Chrisom Baiom te bubnjarom Chrisom Tomsonom – kao da su željeli nadoknaditi propušteno vrijeme u kojem su nabubrile mnoge ideje i glazbena rješenja utkana u novi materijal. Album stoga djeluje kao nadahnut i precizno realiziran kolaž brojnih žanrovskih krhotina besprijekorno sraslih u pop pjesme.

Uvodnu “Hold You Now” (s gošćom Danielle Haim iz obiteljskog trija Haim koja se javlja na još tri broja, ali i kao nezaobilazno pojačanje pozadinskih vokala) nosi osunčana kalifornijska melodija s akustičnom gitarom, naizmjeničnim muškim i ženskim vokalom, naglascima pedal-steel gitare koja daje začin countryja te refrenom koji bogatim vokalima ulazi u prostor jednih Polyphonic Spree. Na nju se logično naslanjaju prozračna “Harmony Hill” s raskošnim vokalima i country-folk finger-pickingom te atmosferom vraški bliskom i Paulu Simonu i “trubadurima” iz Laurel Canyona s početka sedamdesetih. “Bambina” je razigrana mini pop “šećerlema”, “This Life” rasplesana vedra tema s aromama Kariba, “Big Blue” uspješno spaja minimalističku elektroniku i upečatljivu gitaru (koja akcentira na harrisonovskom tragu), a “How Long?” nadahnuta kombinacija funkoidnog basa u lijenom grooveu te sinta i diskretnih afro-karipskih začina. “Unbearably White” također donosi iznenađujuće zaokrete pa nakon laganini uvoda s prigušenom gitarom i ritam sekcijom sint odvuče broj prema ambijentalnoj temi dok “Rich Man” ponovo vozi prema afro-karipskom zvuku sa Simonovog “Gracelanda” uz veoma dobru orkestraciju. “Married In The Gold Rush” je slično postavljena, no ovog puta realizirana kao zarazni electro-pop/country broj, “My Mistake” je jazzy after-hours balada s dominirajućim klavirom, a rejverska “Sympathy” brza latino stilizacija u kojoj srastaju flamenco gitara i recepti New Ordera. “Sunflower” je opet neočekivani zaokret s ritmičkim izmjenama funk-soul elemenata a la Talking Heads i jazzy umetkom, psihodelični pop broj “Flower Moon” u kojem je gostovao i Steven Lacy ulazak u teritorijalne vode Laurie Anderson prije nego li broj zaokrene prema Karibima. Skladba “2021” laganica je pak ambijentalne elektronike za laku noć sa lucidnim uletima gitare, a “We Belong Together” donosi i posezanje  za keltskim “marševskim” mrvicama uz muško-ženske “dijaloge” te dvoglase u refrenu. “Stranger” je nova kolaboracija s Danielle Haim uz dodatak R&B puhača, odnosno tema koja je, kao i dobar broj skladbi s albuma, nadahnuta “Gracelandom”, a “Spring Snow” još jedan pop biser kao i zaključna “Jerusalem, New York, Berlin”.  

Objavljen pred ljeto, “Father Of The Bride“ (po vrijednosti materijala i ideja utkanih u njega vrijedan i dvostrukog albuma) se mirne duše može kandidirati kao idealno sezonsko glazbeno “štivo”, no vrijednosti ovog zabavnog i besprijekorno urađenog albuma je mnogo mnogo veća. I trajnija. Preporuka je stoga – nabaviti i slušati!