Piše: Zlatko GALL

Prema progresivi i folk rocku

“Benefit”, “Aqualung” te “Thick As A Brick” bili su bolje ocijenjeni od albuma “Stand Up” no ipak ovom drugom albumu Jethro Tulla objavljenom 25. srpnja 1969. pripada posebno mjesto i u diskografiji dugovječnog banda i u povijesti rocka. Naime upravo je on obilježio ključni trenutak tranzicije na britanskoj rock sceni s bluesom nadahnute glazbe i psihodelije prema folk-rocku i prog-rocku.

Prije nego li je Ian Anderson s bandom ušao u studio, grupu je napustio gitarist i utemeljitelj Mick Abrahams (i uskoro osnovao vlastiti band Blodwyn Pig kao svojevrsni nastavak rada na tragu Jethro Tullovog prvijenca “This Was”) kojeg je zamijenio Martin Barr, uz Andersona nezaobilazan član svih kasnijih reinkarnacija banda. Abrahams je otišao nezadovoljan smjerom kojim je, postupno odustajući od blues-rock stilizacija tipičnih za bandove s korijenima u blues-boomu kasnih šezdesetih, kanio krenuti Anderson.

Kao ne samo upečatljivi frontman već i apsolutno glavna kreativna snaga banda, Anderson je želio na novi album unijeti što više elemenata folk-rocka koji je već bio prisutan kod grupa poput Fairport Convention. Doduše “A New Day Yesterday”, prva skladba s albuma koju su Jethro Tull snimali polovinom travnja, imala je u osnovi staru blues-rock shemu (i strukturu blisku radovima Creama) s upečatljivim riffom i Barrovim solom no već je “Back To The Family” – snimana koji dan kasnije – koračala prema prog-rocku ozračenom folkom, a “Fat Man” – nastala na istom sessionu – bila čisti komad novog “tullovskog” folk-rocka. Njemu su pak glavni kolorit davale razigrane “etno” udaraljke, mandolina i akustična gitara te – dakako – Andersonova flauta. U istom su žanrovskom prostoru bile i “Jeffrey Goes To Leicester Square” s medievalnim i folk elementima, “Reason To Waiting” (skladba čiji se eho ćuti i kod brojnih folk-rock kantautora iz kasnijih generacija pa i na Paula Wellera), balada “Look Into The Sun”…

Odlična rock-balada “We Used To Know” imala je zanimljiv Barrov solo uz obilatu uporabu wah-waha koji je svojevrsnu reprizu (svjesno ili nesvjesno) dobio u “Hotelu California” Eaglesa dok su zaključna “For A Thousand Mothers” te brzac “Nothing Is Easy” bili jednako utjecajni komadi prog-rocka u embrionalnom obliku. Posebno mjesto pripalo je i jedinom instrumentalu albuma, temi “Bouree” s razradama Bacha i kasnijem nezaobilaznom – također veoma utjecajnom – koncertnom standardu. Riječ je o broju koji je također dobro uhvatio vibracije vremena i u osvit prog-rocka tako omiljene obrade klasičnih partitura Bacha, Musorskoga, Bernsteina… bendova poput Nice, Egg, Emerson Lake & Palmer…

“Stand Up” je formatirao komercijalno najuspješniju fazu Jethro Tulla odnosno fino balansiran umješak žestokog hard rocka (taman po guštu tadašnjeg basiste Glenna Cornicka), melodioznosti i posvojenih citata britanskog folka, prog-rocka s paklenim gitarskim solima i akustičarskim pasažima, često nadrealnih tekstova i osebujne izvođačke persone pjevača i flautiste Iana Andersona. A njemu je, tvrdio je godinama kasnije, baš “Stand Up” bio i ostao omiljeni album Jethro Tulla.

Pioniri južnjačkog rocka

Pionirskim srastanjem južnjačkog rhythm and bluesa, elemenata countryja, gospela, soula, bluesa i rocka te sklonošću prema fluidnim instrumentalnim formama studijskih ili koncertnih jamova, Allman Brothers su u mnogome definirali, ako ćete i “izmislili”, američki južnjački rock. Kao najutjecajnija američka rock grupa s početka sedamdesetih, potaknuli su osnivanje niza južnjačkih rock-bandova poput Lynyrd Skynyrd ili Molly Hatchet te ostali trajna referenca za izvođače sličnog profila i u kasnijim desetljećima. Grupu su 1969. osnovala braća Duane (tada već iskusni i cijenjeni studijski glazbenik čija je gitara ostavila traga na snimkama Arethe Franklin, Wilsona Picketta, Kinga Curtisa i mnogih drugih koji su snimali u znanim FAME studijima u Muscle Shoalsu u Alabami) te Gregg Allman a iste godine na Atlanticovoj podetiketi Capricorn objavili i nastupni “The Allman Brothers Band”. Patentirana je tako idealna fuzija  gotovo jazz improvizacije (nadahnute Milesom Davisom i Coltrainom kojeg su voljeli i Duane i Johanson), prožete psihodelijom na tragu Grateful Deada, utjecajima countryja (kojeg je kao poputbinu u band donio Betts), bluesa, R&B-ja i soula te emocionalnih južnjačkih balada. Električni blues Allman Brothersa s akustičnim teksturama, virtuozna Duaneova gitara, slide-gitara i Greggove soul Hammond orgulje bili su adut koji je Allman Brothers iz prve lansirao kao atrakciju. Već u vrijeme objavljivanja prvijenca bili su čuveni njihovi koncertni nastupi pretvoreni često u 40-minutne jam session razrade jedne skladbe uz međuigre dvaju gitarista (Duanea i Dickeya Bettsa), moćne ritam sekcije s basistom Berryjem Oakleyem i dvama bubnjarima/perkusionistima (Jai Johanny Johanson i Butch Trucks)  te orguljaša i pjevača Gregga Allmana. Album je snimljen “na dah” tijekom dvotjednog sessiona donijevši u studio dio koncertne atmosfere. One iste koju je kasnije sjajno pokazao kultni i izvanvremeni “At Fillmore East” sa snimkama nastupa u njujorškom Fillmore Eastu iz ožujka 1971.; jedan od najboljih koncertnih rock-albuma svih vremena. Nažalost samo koji mjesec nakon objavljivanja albuma, u motociklističkoj je nesreći poginuo Duane, a grupa nastavila bez novog gitarista.

Tako veli povijest koja je, rekoh, započela 4. studenog 1969. objavljivanjem eponimnog prvijenca snimljenog u newyorškom studiju Atlantic Recordsa u produkciji tonca Adriana Barbera koji je uskočio umjesto željenog, no tada nedostupnog Toma Dowda. Većina skladbi je bila već testirana na koncertnim nastupima no sada zabilježena u “skraćenom” izdanju s manjom minutažom “džemanja” pa je na tom tragu bio i uvodni instrumentalni broj „Don’t Want You No More“; nadahnuti cover teme Spencera Davisa. Unisone svirke dvaju gitarista, jazzy orgulje, gipka ritmička potka (koja ima dodirne točke i sa Santanom) te fascinantna dva gitarska sola bili su savršen uvod u album. Slijedeći broj „It’s Not My Cross To Bear“ bio je pak sporovozni blues-rock (kojeg je zacijelo dobro znao i Bregović prije nego li je sniman prvijenac Bijelog dugmeta) s dvama različitim gitarskim solima i osebujnim Greggovim soul vokalom možda najbližim onome Chrisa Farlowa iz Colloseuma.  „Black Hearted Woman“ – još jedan autorski Greggov broj – bio je ritmički slojevitiji i na tragu blues-rock shema koje su već rabili bandovi poput Creama no s vraški inovativnim „zbornim pjevanjem“ iznad raskošne potke udaraljki u orgazmičkom finalu. Zaključna pjesma s A strane vinilnog albuma bila je „Trouble No More“, up-tempo blues (i on uz čaroban Duaneov gitarski zvuk) znan iz repertoara Muddyja Watersa i kasniji koncertni standard.

Drugu stranu albuma je otvorila „Every Hungry Woman“ kao rasni komad southern-rocka s unisonim gitarskim dionicama, uplivima rhythm and bluesa, hard rocka, countryja, soula (s Greggovim orguljama) i bluesa. Sedmominutna Greggova „Dreams“ – uz „Whipping Post“ najbolji broj izvrsnog albuma te idealan predložak za kasnije duge koncertne verzije – građena je oko orgulja koje uvode u lagani gotovo lirski dio teme prije nego li se razvije prema žestokom hard-rocku. Slično je postavljena i „Whipping Post“ – jedan od najpoznatijih brojeva The Allman Brothers Banda – ultimativni komad blues-rocka te nezaobilazan koncertni standard. Otvara ju upečatljiv riff basa nakon kojeg stvar u svoje ruke preuzimaju gitarističke čarolije Duanea i Bettsa: pojedinačne i u unisonim svirkama.

Prvijenac The Allman Brothers Banda nije polučio nikakav uspjeh u vrijeme izvornog objavljivanja no koju godinu kasnije – a posebice nakon koncertnog albuma “At Fillmore East” – dobio je kultni status. S razlogom kao jedan od sjajnih debuta i trajno žarećih albuma southern-rocka.