6 nastavaka Pop Gallaksije povodom 60 godina od osnutka The Beatlesa

6. dio:

“Narednik” s epoletama generalskog sjaja

Piše: Zlatko Gall

U vrijeme ulaska u famozni Studio Two na snimanje „Sgt Peppera“ u studenome 1966. Beatlesu su – kako je to zgodno podvukao novinar Alan Howe u „The Australianu“ – bili „četiri najpoznatija mladca na planeti“.

Beatlesi su od samih početaka sebe vidjeli isključivo kao rock and roll grupu. Ili, kako je to jednom kazao Paul kao „dobar mali rock and roll band iz Liverpoola“. S druge pak strane u vrijeme ulaska u studio na snimanje „Sgt Peppera“ odavno su već bili više od toga. Ne samo zbog „Yesterday“ – izvanvremene „rock balade“ u kojoj nije bilo ni bubnja ni gitara – već i dvaju prethodnih albuma na kojima su se, ne gubivši karakter rock banda, skinuli žanrovske okove i ograničenja koje je na početku nametao njihov osebujan spoj pop melodija, R&B-ja i rockabillyja. Do 1967. svima je bilo jasno da Beatles odrastaju – i postaju autorski sve zahtjevniji – svakim slijedećim albumom. Propitkivanje i širenje žanrovskih granica išlo je pod ruku s naraslim autorskim ambicijama Johna, Paula i Georga koji su sve više revidirali izvornu ideju rock grupe kao kolektivnog singer/songwritera: autora i izvođača u jednoj osobi. I dalje su neke od ključnih skladbi – a posebice moja najdraža sa „Peppera“ „A Day In Life“ – nastajale kao čudesni spoj Lennonovih, McCartneyevih i Martinovih autorskih zamisli – no individualni rukopis se također sve više prepoznavao.

Zašto su i prije svog najpoznatijeg albuma Beatles bili tako popularni, cijenjeni i utjecajni? Teorija o „pravom vremenu i pravom mjestu“ naravno barem dijelom stoji baš kao i ukupni fenomen čudesnih šezdesetih kao decenija u kojoj se svijet pripremao za 21.stoljeće no ništa od toga ne umanjuje značaj Beatlesa kao katalizatora golemih promjena. I utjecaja. Dapače. Vrijedi ponoviti da je njihova prva i druga američka turneja izravno potaknula nastanak tamošnje garažne rock scene, nadahnula osnivanje grupa poput Byrdsa ili Boba Dylana za povijesno uključivanje „u struju“… Sve je o Beatlesima poznato no vrijedi ipak podsjetiti da su prvi – čak prije Jeffa Becka i Hendrixa – snimili i objavili skladbu s gitarskim feedbackom na sessionu za „I Feel Fine“, poigravali se loopovima za snimanja „Revlvera“ i kasnije „Let It Be“ te koristili snimke reproducirane unatrag; prvi koristili Moog synthesiser te s „Paperback Writerom“ snimili televizijski video spot koji je – umjesto nastupa u studiju – trebao promovirati novi singl i tako anticipirali MTV… Pionirski su ušetali u world music i uveli sitar kombiniran s backbeatom i klasičnom pop pjesmom te, također prvi, posegnuli za reggaeom koji je bio „podloga“ za „Ob-la-di, Ob-la-da“. S „Day Tripperom“ su pak progovorili o LSD-ju… a psihodeličnih se i narokotičkih tema dotakli i u višeznačnima „Happines Is A Warm Gun“ i „Lucy In The Sky With Diamonds“. Njihov prvi nastup na američkom televizijskom Ed Sullivan Showu oborio je sve rekorde u povijesti elektronskog medija jednako kao i prvi nastup na Shea Stadionu u New Yorku (koji je svojim „ubrzanjima“ i jedva dvominutnim trajanjem svake skladbe, nadahnuo i američku „garažu“ i Ramonese).  

Albumi „Rubber Soul“ i „Revolver“ na kojemu se LP shvaća kao samosvojan medij a ne samo kolekcija singlova bili su zapravo najava onoga što slijedi – zaokružen konceptualni album. „Sgt Pepper’s Lonely Hearts Club Band“ je bio treći uzastopni zgoditak i jedan od najutjecajnijih (možda i najutjecajniji) albuma u povijesti rocka. Sniman je novom tehnikom uz obilno korištenje četverokanalnog studija te u inovativnoj produkciji i aranžmanima Georgea Martina (koji je za snimanje albuma koristio čak 48 različitih instrumenata); konceptualan album prožet naizgled bizarnim kombinacijama elektroničkih efekata, music halla, cirkusa, rocka, europske i indijske „klasike“, kabareom, psihodelijom, soulom, etnoom… No unatoč svojoj konceptualnoj i artističkoj slojevitosti dao je i niz hitova te bio najprodavaniji album Beatlesa s punih 15 tjedana na vrhu britanske rang-liste. Tko je to mogao ostvariti? Samo oni. The Beatles.

„Sgt Pepper“ nije „tek“ album kontinuiteta; on je erupcija!” – zapisao je davne 1967. u magazinu „Partisan Review“ Richard Poirer. I nastavio s dijagnozom koja je – i pedeset godina kasnije – do zadnjeg slova točna. „Album je zapanjujuće postignuće za koje zapravo nitko nije bio posve spreman“, kazao je dodavši da su skladbe s albuma pokazale da Beatles nisu samo „zabavljački“ fenomen već da imaju i povijesni značaj.

I danas kao i u vrijeme izvornog objavljivanja „Sgt Peppera“ postoje različita tumačenja o korijenima tog osebujnog projekta. Jedni vele da je za ideju o imaginarnom bandu najzaslužniji Paul kojem je sinula ideja da se jedna skladba nasloni na tradiciju edvardijanskih vojnih glazbi. Druga pak veli da je Paul – a potom i John – nadahnuće za dobio nakon „Pet Soundsa“ Beach Boysa i Zappinog remek djela „Freak Out!“. George Martin je pak godinama tvrdio da je „Pepper“ logičan nastavak procesa započetog na „Rubber Soulu“ i „Revolveru“. Bilo kako bilo tog 24. studenog kad su Beatlesi ušli u studio započeo je rad na prve tri skladbe koje su se tematski naslanjale na toponime i događanja iz djetinjstva u Liverpoolu: „Strawberry Fields Forever“, „Penny Lane“ i „When I’m Sixty-Four“. Prve dvije, mada organski dio projekta, nisu se našle na albumu već su objavljene su kao singl u veljači 1967. Obje su obilato rabile tada posve novi instrument melotron – zapravo, klavijature koje su koristile prethodno snimljene vrpce sa zvukom različitih instrumenata – ali i novi način četverokanalnog snimanja. On je pak omogućio da se nasnimavaju dionice odnosno da Paul, John i George sviraju brojne instrumente koji će se naći u završnom miksu. „Strawberry Fields“ – koju je uglavnom napisao John – tako počinje McCartneyevim melotronom (koji koristi zvuk flaute) dok je „Penny Lane“ – većim dijelom Paulovo djelo – klavirska balada. Obje skladbe – a posebice „Strawberry Fields“ – su zapravo sjajan uvod u ono što je kasnije donio album. S jedne strane pravo čudo koje je omogućila četverokanalna oprema a onda i nevjerojatne aranžmane te promjene tonaliteta korištenjem različitih brzina snimanja. „Strawberry Fields“ je nastala uz korištenje unatrag vrćenih snimljenih dionica te miksanjem dvaju verzija skladbe u različitim tonalitetima i ritmovima. „Penny Lane“ je pak na prvu plijenila čudesnim aranžmanom poput sola piccolo trubom koji je bio Paulova ideja nadahnuta Bachovim „Brandeburškim koncertima“ ali i efektima. Poput  snimanja udaraljki i klavira preko Voxovog gitarskog pojačala s uključenim reverbom.

Bio je to samo djelić čuda koja su se – uz fascinantne skladbe s višeznačnim i vraški duhovitim (samoironičnim ili satirčikim podtekstom) našle na albumu. Otvorila ga je Paulova naslovna tema kojom se, u drugom tonalitetu i ritmu, album kao predzadnja pjesma i „odjavljuje“. Zamišljena je i odrađena kao rockerski nabrijano „upoznavanje“ s imaginarnim bandom Narednika Peppera pa uključuje i snimak oduševljene publike (riječ je o snimci publike za nastupa Beatlesa u „Hollywood Bowlu“), „kakofoniju“ uštimavanja orkestra, himnička višeglasja i sjajne puhače. Najkraće rečeno, čudesan spoj hard rock banda i edvardijanskih „glazbara“… Iz „Peppera“ se izravno ulazi u „With A Little Help From My Friends“. Ringovo pjevanje i izvornik Beatlesa su pali u drugi plan nakon što su skladbu „posvojili“ Joe Coker i Ray Charles no pomalo naivni Ringov bariton i prateća višeglasja (kao svojevrsni odgovori) Johna i Paula, Georgeovo izvrsno gitarsko fraziranje te zapanjujuća jednostavnost i iskrenost teme savršeno su legli u slojevitu mozaičnu strukturu albuma.

Lennonova „Lucy In The Sky With Diamonds“ daleko je značajnija kao fascinantan komad (ne samo glazbene psihodelije i psihodelično/slikovitog teksta) od spekulacija je li riječ o odi LSD-ju ili pak crtežu Johnovog sina Juliana koji ga je nadahnuo za snoliki tekst. Od uvodnih tonova Georgove električne gitare odsvirane kroz Lesley pojačalo kojeg se inače koristilo za Hammond orgulje (što je patent s prethodnog albuma), poigravanja različitim tonalitetima, aranžmanom koji je uključivao i Paulovo sviranje orgulja u kontra melodiji… te ukupne psihodelične atmosfere, „Lucy“ je bila i ostala – remek djelo. „Getting Better“ – s tipičnim beatlesovskim ironičnim tekstom podcrtanim „dijalogom“ Paula i Johna koji izgovaraju rečenice „ide sve bolje“ i „ne može gore“ –  svojevrsni je nastavak „Penny Lane“ no drugim sredstvima. Skladba u kojoj je John svirao gitaru a Paul klavir (i naravno bas) dobila je također sjajne Martinove gudače ali i tipična beatlesovska višeglasja nadahnuta (zacijelo) učenjem Briana Wilsona i „Pet Soundsom“. Paulova „Fixing A Hole“ – mada donekle u drugom planu – još je jedan od onih izvanvremenih zgoditaka u kojima čudesan amalgam „Sgt Peppera“ pokazuje svu svoju moć. Skladbu koja metaforički govori o „krpanju rupe“ u sebi da bi se moglo krenuti dalje, počinje Martinovim čembalom (koji daje istovremeno i klasičnu i psihodeličnu notu) uz Paulov vokal, višeglasja, Georgeovu sjajnu gitaru i atmosferu na trenutke i jazzy-blues  laid-back broja.

„She’s Leaving Home“ je izravni nastavak atmosfere s „Penny Lane“ i „Strawberry Fields“. I opet sjajno otvaranje broja Lennona i McCartneya – koji su ga otpjevali te snimili bez sudjelovanja Georgea i Ringa – s harfom uz klavir, čelo i bogate gudače stvara gotovo opipljivu atmosferu melankolije koja prianja uz tekst o nestanku djevojke (s maestralno ubačenim dijelom i roditeljske perspektive kojeg pjeva John). I vokali i struktura skladbe također imaju dodirnih točaka s poetikom Briana Wilsona. Što se naravno ne može kazati za „Being For Benefit Of Mr Kite“. U vrijeme objavljivanja albuma i mojim nježnim tinejdžerskim godinama, ova me se skladba nije nimalo dojmila. Bila je naprosto odveć slojevita i „off the road“ odnosno daleko izvan rockerske ceste i nisam je kužio. Godinama kasnije stvar je bila drugačija. „Kite“ je savršeno posvojena vodviljska i „cirkuska tema“ te tipičan primjer Lennonovog autorskog rukopisa. Naravno sa sjajnim detaljima sa zvukom vašarskog vergla, umecima cirkuske i varijetetske glazbe, nadahnutim efektima klavijatura svih vrsta, kakofonijskim orkestralnim dijelom… Uzgred – za ljubitelje trivijalija – i ova je skladba bila jedna od triju zabranjenih za emitiranje na BBC-ju (druge dvije su „Lucy…“ te „A Day In Life“) jer su cenzori stih u kojem se spominjao izmišljeni artist „Henry the Horse“ držali opakom aluzijom na ulično ime heroina. Uvod sitara i table te lelujava melodija hindustanskog korijena u „Within You Without You“ Georgeov je autorski (i izvođački) prilog album; podjednako iskaz njegove duhovnosti i sklonosti indijskoj (klasičnoj) glazbi nadahnute podukama Ravija Shankara. Bio je to neočekivani i iznimno utjecajan još jedan totalni izlet u world music desetljećima prije nego li je itko i skovao taj termin. A onda opet nešto posve drugačije: „When I’m Sixty-four“, rasni Paulov žovijalni broj na tradiciji music halla i ragtime, s klavirom, klarinetom – koji daje poseban ton broju – gitarom, cjevastim zvonima… Čisti zgoditak. Baš kao i prvorazredna rock tema „Lovely Rita“ – kao najava i za „Get Back“ – s Paulovim i Martinovim klavirom, nabrijanim gitarama Johna i Georgea te (opet) vokalima nadahnutim Beach Boysima. „Lovely Rita“ – mada ogrnuta psihodelijom – dugo se smatrala jednim od slabijih mjesta na „Pepperu“ jer stilski nije hrlila divovskim koracima naprijed poput udarnih brojeva no do danas ostaje kao klasičan „psych-rocker“ Beatlesa. Na istom tragu kao biljeg vremena je  i „Good Morning, „Good Morning“ kojeg otvara snimka kukurikanja pijetla a zatvaraju zvuci životinjskog glasanja s farme (još jedan danak „Pet Sounds“).

A onda „repriza“ uvoda i nova senzacija: „A Day In The Life“. Osobno mi najdraža pjesma sa „Sgt. Peppera“ i jedan od doživotnih favorita (ne samo) Beatlesa, „A Day In The Life“ je – pored ostalog – i maestralni dokaz autorske i izvođačke kemije ali i svega onoga što čini „Pepper“ tako izvanvremenim. Naravno i autora Johna i Paula – koji su napisali svaki svoju dionicu – i banda kao izvođača te Georgea Martina koji je svojim wagnerijanskim orkestralnim umetkom savršeno spojio Johnov (uvodni) i Paulov dio skladbe. Skladba je snimljena u ozračju uspjelih zvučnih eksperimenata s „Penny Lane“ i „Strawberry Fields“ s fascinantnim učinkom samog banda i četrdesetoročlanog orkestra kojim su dirigirali George Martin i Paul. Uvodni Johnov dio kojeg je i otpjevao je minimalistički s dominantnom akustičnom gitarom a Paulov sjajan klavirski komad nakon kojeg kreće onaj znani refren s „na-na-na-na…“. Kasnije ga posvojio Joe Tex za svoj mega-hit „Hush“. Kraj priče? Malo sutra jer dionicu u drugom krugu preuzimaju i band i orkestar a onda – sve iznova. Na početak. U raskošnom aranžmanu s Ringovim naglašenim bubnjem, klavirskim „staccatom“, dramom gudača koji vode do krešenda i eksplozije u završnici.

Pravi finale albuma koji je – pa ma koliko to otrcano zvučalo – i pedesetak godina kasnije tako svjež i inspirativan kao da je jutros izašao ispod preše. Baš kao i nova remek djela koja su uslijedila („Bijeli album“ i „Abbey Road“) o kojima je već ranije pisano u rubrici Pop Gallaksije.

Ako ste propustili, prva četiri posebnog serijala POP GALLAKSIJE pročitajte ovdje: