Piše: Zlatko GALL

Jučer smo, eto, obilježili još jedan Dan radija. Iliti World Radio Day koji se 13. veljače već osmi put obilježava u cijelome svijetu. Zna se i zašto jer radio je i u prošlosti ali i danas vraški bitan i prodoran medij. Tako se ove godine u glavnim uredima UNESCO-a u Parizu okupilo mnoštvo insajdera na raspravu o temi “Dijalog, tolerancija i mir” skrećući pažnju na ulogu radija u promoviranju upravo ovih triju civilizacijskih vrijednosti dok je lani fokus bio na radijskim sportskim programima a godinu ranije – pod nazivnikom “Vi ste radio” – govorilo se o interakciji radija i radijske publike.  No za većinu je radio bio i ostao medij koji je najuže povezan s glazbom. Zbog koje – nemojmo se lagati – većina i sluša programe. Posebice one komercijalne koji nisu dio javnog medijskog servisa. I eto nas u trenu s vrućim krumpirom u rukama. Točnije, usred rasprava o formatiranom radiju.

Najkraća definicija formatiranog radija veli: to je radio čiji poslovni model uključuje precizno gađanu publiku kojoj se predstavlja (i) glazbom. Iako u svijetu postoje iznimke formatirani radio je gotovo u pravilu privatni radio. A on, za razliku od javnog servisa kao što je Hrvatski radio koji se financira iz pretplate, mora biti slušan da bi bio zanimljiv oglašivačima. A da bi bio slušan – kaže dalje temeljna doktrina formatiranog radija – mora zadovoljiti glazbeni ukus publike kojoj se obraća. Kako? Pa odabranim ciljanim glazbenim „formatom“.

Format koji je najzanimljiviji (i) hrvatskoj publici je takozvani AC ili „adult contemporary“ format. Žanrovski to je soft rock, pop, easy listening, konfekcijski  soul i R&B te mainstream rock. Odnosno, kako se to obično veli, riječ je o „modernoj glazbi“ za odraslu publiku u dobi od 25 do 45 godina koja je glavni fokus „formata“. No njegov je doseg, veli teorija a pokazuje praksa, znatno širi jer obuhvaća publiku od 15 do 55 godina. Sva domaća i svjetska istraživanja govore da u toj  najbrojnijoj radijskoj publici nema „dubinskih“ ljubitelja glazbe, specijalističkih „frikova“ i žestokih fanova koji od radija traže najkvalitetniju i vruću te žanrovski šaroliku (ili specijalističku) glazbenu robu. Još manje ih zanima „edukacija“ u obliku recenzija, intervjua s glazbenicima, programa za diskofile… To je publika koja od radija traži prvenstveno nenametljivu, uhougodnu glazbenu kulisu uz koju se može obavljati neki posao, voziti u automobilu, spremati ručak, piti jutarnju kavu. Publika je to koja zapravo traži glazbu koja je kao udobne i razgažene cipele: dobro poznata i za svaku priliku. I zato u AC formatu nema mahom mjesta za elektroničku glazbu, hard rock, punk, hip hop, metal… ali ni za manje komercijalne rubne žanrove kojima je sklona samo malobrojna publika.

Stoga na „play-listama“ golemog broja radija – a gotovo u pravilu to je kod svih  najslušanijih – dominiraju manje-više otrcana glazbena opća mjesta iz osamdesetih i devedesetih uz pokoji novi hit. A i on na play-liste dolazi tek kada se etablirao drugamo. Recimo, na programu Hrvatskog radija kao hit dana, kroz različite šarene glazbeno-govorne ili pak one glazbene-specijalističke rang liste i emisije poput onih koje uređuje i vodi Zlatko Turkalj-Turki. Stoga, ako ste rob navika ili čvrstog dnevnog rasporeda zacijelo u kafiću, automobilu ili kod kuće na radiju svakog jutra u isto vrijeme mjesecima slušate iste brojeve. Recimo, čuti ćete Gibonnija i Olivera, Parni valjak i Kazalište, možda i Rundeka i Urbana, no sigurno ne njihove novije brojeve već dobro znana „opća mjesta“.

Radio, koji je i dalje veoma visoko na popisu po učestalosti praćenja medija odmah uz televiziju i internet, najviše se sluša radnim danom i u jutarnjim satima. Dakle, u kafiću uz novine i kavu, dok se obavljaju kućanski poslovi ili – ako je to moguće – na radnom mjestu i u automobilu kad se vozi na posao. Svaki dan ga, veli statistika, redovno na vlastitim prijemnicima sluša šezdesetak posto ispitanika. Što nije malo jer toj brojci treba dodati i golem postotak onih koji su, možda ni ne htijući, izloženi radijskom programu sveprisutnom u kafićima, trgovinama, shopping centrima…

Na pitanje zašto je glazba u programu formatiranih radija tako žanrovski sužena i do zla boga predvidljiva dobit ćete brzi odgovor: zato jer publika to hoće! Protivnici formatiranog radija u trenu će na to kazati – eto glavnog problema. Naime, vele, slušatelji koje se na formatiranom radiju često anketira svojim glasom doista odlučuju hoće li pjesme iz programa tu dulje ostati, odletjeti van ili pak postati hitovi koji se čuju i više puta dnevno. No, s druge strane, činjenica je da publika bira s popisa  kojeg je – po želji i diktatu vlasnika – složio glazbeni urednik. Što – zaključuju – nije nikakav izbor već nametanje svoje volje u proizvodnji radijskog hita.

Formatirani radio nije naravno hrvatski izum. U SAD-u je sveprisutan već četrdesetak godina a i u Europi su gotovo sva slušana radija formatirana. Jesu li dosadna i predvidljiva? Sasvim sigurno – jesu. Jesu li i uspješna? Aposolutno! Štoviše – vele pristaše formatiranog radija – gotovo da postoji temeljno pravilo da što je manje pjesama u rotaciji (dakle u izmjeni) to je radio slušaniji. Možda to nije najjasnije onima iz javnog servisa i ljubiteljima glazbe ali zapravo pokazuje tko i zašto sluša radio. Ne čudi stoga da istu formulu rabe i na specijaliziranim televizijskim glazbenim kanalima pa, kao i na radiju, u programu VH-1 ili MTV-ja imate neprestano rotirajuće iste glazbene blokove i iste pjesme.

Pitanje koje najčešće postavljaju domaći glazbenici je ubija li formatirani radio hrvatsku glazbu. Lišava li je efikasnog promotivnog kanala? Odgovor očekivano ovisi o tome koga pitate: nekog od glazbenika koji se ne mogu probiti na „play listu“ Antene i Otvorenog radija ili pak ona imena čije su skladbe prepoznate (i ocijenjene) kao uhougodni hitovi koje publika želi ćuti, pa se vrte do besvjesti. Uzgred rečeno, svima koji ne mogu proći na dvama spomenutim radijima okrenutim formatu „moderno za odrasle“ širom su otvorena vrata jednog drugog formatiranog radija: Narodnog. Jer i on je formatiran svojom posvećenošću isključivo domaćoj glazbi.

Zašto je tome tako? Zbog zakonskih odredbi. Za razliku od javnog servisa odnosno Hrvatskog radija koji po zakonu mora vrtjeti najmanje  pola domaće glazbe, kod privatnih je radija taj postotak mnogo niži i iznosi dvadeset posto. No ti se postoci obično znaju „namiriti“ emitiranjem glazbe izvan udarnih termina kako bi makar na papiru vuk bio sit a koza cijela. Naravno, i to je česti predmet sporenja i grintanja domaćih glazbenika koji se smatraju zakinutim. Ne bez razloga jer, primjerice, mnoga lokalna radija (barem ona slušanija) kao negdašnji bastioni tradicijske zabavne glazbe s festivala  i dijalektalnih muzikanata, danas su također prešle na „adult contemporary“ format. Uz ozbiljno smanjenje udjela domaće glazbe. Posebice kad je riječ o ne baš hitoidnim no nesumnjivo kvalitetnim materijalima.

Nema sumnje da su domaći glazbenici osim Narodnim radijem najzadovoljniji Drugim programom Hrvatskog radija. Naime, riječ je o radijskom programu koji i danas – baš kao u svojim „zlatnim danima“ – ima intervjue s glazbenicima, glazbene reportaže, žive svirke u radijskom studiju te obilje najraznovrsnije (i) hrvatske glazbe. No kad je riječ i o tom programu „zabavnjaci“ i dalje drže da su temeljito zakinuti jer prednost ima pop-rock produkcija. Zlobna opaska za kraj bi možda mogla glasiti: razlog tome zacijelo je što njihove pjesme i nisu neke kvalitete a i ne baš odveć „zabavne“.

Bilo kako bilo, ne slušajte Juru Stublića i ne bacajte radio kroz prozor. Bez njega bi život ipak bio znatno šugaviji, bezličan i siv.