Piše: Zlatko GALL

U 71. godini preminuo je Roky Erickson, uz Syda Barretta još jedan neupitni “crazy diamond” i – podjednako tragičan te vraški utjecajan – pionir acid-rocka i psihodelije.  

Bljesnuo je još 1965. napisavši „You’re Gonna Miss Me“ za tadašnju grupu Spades što ga je uskoro dovelo u 13th Floor Elevator koje je predvodio Tommy Hall. U novoj verziji s garažnim psihodeličnim bandom skladba je objavljena kao singl i čak se popela na Billboardovu pop rang listu.  Uspjeh je doveo do potpisivanja za International Artists pa 1966. snimaju nastupni album „The Psychedelic Sounds of the 13th Floor Elevators“, jedan od prvih albuma američke garažne acid rock-psihodelije. Kombinacija folk-rocka i garažnog zvuka za koju je najzaslužniji Tommy Hall i Ericksonov mumljajući vokal te psihodelični Hallovi tekstovi, Elevatorsima su priskrbili kultnu publiku, ali i utjecaj na underground sceni. Glavna ideja albuma oglašena i na ovitku bila je potaknuti uporabu haluciogena i „acida“ koji „otvara um“ novim spoznajama pa je najveći dio albuma i bio snimljen kao haluciogeni eksperiment. Svjedočila je o tome „Fire Engine“ sa zavijanjem sirena ili pak „Monkey Island“ u kojoj je Erickson sumanuto vrištao i urlao.

Drugi album „Easter Everywhere“ iz 1967. bio je također u otklonu od rock-mainstreama, no dao je iznimne brojeve poput „Slip Inside This House“ – koja je skinuta i na singl – i psihodeličnog bisera „She Lives In A Time Of Her Own“. „Bull Of The Woods“ – snimljen je početkom 1968., uglavnom bez Ericksona, a objavljen 1969. – donio je mahom Sutherlandove skladbe. Iznimka je bila iznimna verzija „May The Circle Remain Unbroken“. Bio je to i posljednji studijski album grupe koja se razišla zbog Ericksonovog trogodišnjeg prisilnog boravka u mentalnoj ustanovi kamo je dospio – i zaradio terapiju elektrošokovima i jakim lijekovima – nastojeći izbjeći optužbu za ilegalno posjedovanje narkotika. Preciznije: jednog jointa! Problemi s policijom zbog otvorenog pozivanja na uživanje narkotika stalno su pratili band i Ericsona pa se odluka da glumi mentalna nestabilnost (uz tvrdnju da „čuje glasove“)  činila opravdana taktika za izbjegavanje zatvorske kazne. Uostalom, kako je to kasnije tvrdio vlasnik International Artista band je bio „stoniran“ svakog dana, i u studiju i na svirkama te su stalno bili pod nadzorom policije.  Pokazalo se, odluka da umjesto u zatvor ode u psihijatrijsku kliniku bila je kobna i za Ericsonovo mentalno zdravlje i za band. Doduše originalna postava Elevatorsa – s Ericksonom – kratko se okupila 1972., a potom i 1984. no nije to bila ni sjena grupe iz 1966.

Nakon izlaska iz bolnice tek 1972. (kada ga je sud proglasio i službeno zdravim), Ericson je uporno pokušavao povratak na scenu, no s malo uspjeha, pa je u osamdesetima ali i u devedesetima uglavnom preživljavao od socijalne pomoći. Uz mentalne probleme koji nisu bili hinjeni već stvarni (poput tvrdnje da je Marsijanac kojeg u zatočeništvu drže liječnici u psihijatrijskim ustanovama u koje je svako malo stizao). Prvi Ericksonov pokušaj povratka na scenu bio je 1975. s grupom Alien, s kojima snima singl „Red Temple Prayer (Two Headed Dog)“, i počinje se opsesivno baviti temama iz horrora i filmova B produkcije koje predstavlja i na albumu „The Evil One“, iz 1981. Album koji je kasnije ponovno objavljen pod imenom „I Think Of Demons“, donio je teme poput singla „Two Headed Dog“ te „Night Of The Vampire“ i „I Walked With A Zombie“. „Roky Erickson & The Aliens“ iz 1980. bio je također album spajanja negdašnje garažne psihodelije, hard rocka i bizarnih tekstova pobranih iz repertoara okultnoga  i horror filmova. Tijekom osamdesetih Erickson je objavio još nekoliko singlova i kompilacija starog materijala, ali bez uspjeha pa ponovno – ovoga puta sa stvarnim mentalnim problemima – biva hospitaliziran. Tribut projekt posvećen Ericksonu „Where the Pyramid Meets The Eye“ okupio je brojne štovatelje, poput ZZ Top, R.E.M., Jesus And Mary Chain  te Butthole Surfers, i potaknuo diskografske kuće na objavljivanje niza kompilacija i reizdanja pa je  „All That May Do My Rhyme“ iz 1995. donio remikseve skladbi koje su mahom snimljene u osamdesetima. „Never Say Goodbye“ iz 1999. album je reprezentativnih, ranije neobjavljenih, skladbi, „Don’t Knock The Rok“« iz 2004. album  covera i autorskih brojeva snimljenih u kućnom studiju 1978. a  „You’re Gonna Miss Me“ iz 2007. album glazbe iz dokumentarnog filma o Ericksonu.

Nakon što je 2001. nad njim skrbništvo preuzeo brat Sumner erickson – inače ugledni klasični glazbenik – te se pobrinuo za primjerenu medicinsku njegu i utemeljio fond pomoći koji ju je financirao, Roky se 2005. polako vraća na scenu. Tri godine kasnije nastupa s pratećim psych-rock bandom Black Angels. Tih je godina objavljena je i sjajna „I Have Always Been Here Before: The Roky Erickson Anthology“ a potom i koncertne snimke s Explosives nastale između 1979. i 1981. Uslijedio je i prvi studijski album s novim materijalom nakon četrnaestogodišnje pauze naslovljen „True Love Cast Out All Evil“ (2010.), a 2015. turneja s ponovno okupljenim 13th Floor Elevator.

Najpoznatiji i doista dugovječan broj Rokyja i 13th Floor Elevator „You’re Gonna Miss Me“ zacijelo je i najbolji mogući Ericsonov epitaf. Jer, doista će nedostajati svim fanovima garaže, acid-rocka i psihodelije iz njihovih formativnih godina.